O romansi, još i opet

O romansi, još i opet

Kontekstualizirajući se tako i žanrovski i kulturološki, film nas, oblikujući svoj nevjerojatni svijet prožet žudnjom i nasiljem, može opustiti, a da nas, ipak ne zaglupi

Grofica Cagliostro jedan je od vrhova poveće skupine romana i novela Mauricea Leblanca o majstoru prerušavanja, džentlmenu–lopovu Arseneu Lupinu, liku koji je u nas možda poznatiji u svojoj parodičnoj–stripovskoj inačici, kao Arsen Lupiga u nekoliko epizoda Alana Forda. Nastao u doba kad su Lupinove pustolovine trajale već tri desetljeća, Grofica Cagliostro je u inače vedar duh Leblancove trivijale unijela nešto mračnije tonove. Stoga je možda i razumljivo da je, u filmskim vremenima, koja navodno teže realističnoj uvjerljivosti akcije (a da paradoksalno do krajnjih granica očituju gotovo infantilni eskapizam) upravo taj roman poslužio kao predložak nove ekranizacije. Ipak, i spomenuti su roman, a i njegova filmska verzija, svejedno savršeni primjeri generičkoga zapleta romanse, kao što su to i mnogi drugi komercijalni filmovi usredotočeni na pustolovinu, od kojih je na kinorepertoaru trenutno najvidljiviji treći dio grandiozne svemirske opere.

Nezavršeni završetak

Temeljno beskonačan oblik, romansa stoga u idealnoj projekciji nema kraja, što u slučaju ovoga filma potvrđuje potpuno otvoren, zapravo nezavršeni završetak. Romansa ujedno, pa tako i ovo djelo kao njezin uzorni primjer, traži od gledatelja da prihvati dramaturške nelogičnosti i psihološku neuvjerljivost karaktera, jer to u takvoj konste-laciji nije ni bitno. Ono pak što jest bitno, poput potrage za blagom kao glavne pustolovine, motiva prerušavanja, otmica, tajnih sastanaka (s uvijek prisutnim političkim podtekstom, u ovom slučaju rojalističkih zavjera u još nesigurnoj Trećoj republici potkraj 19. stoljeća), kao i simboličkih uskrsnuća, poput onog Arseneova oca, ili jednako simboličkih silazaka u dijabolični labirintski donji svijet, a kroz konkretne prostore tamnica ili skrivenih prostorija, naposljetku i pridavanja glavnom antagonistu atributa demonskoga (pa je tako slavna grofica vještica koja je otkrila eliksir dugovječnosti), toga u ovom filmu ima napretek i to je tu majstorski kompendirano.

Arsene Lupin međutim, kao pravi francuski film, pokazuje i neke trajne preokupacije te kinematografije — protagonist je prijestupnik i čovjek u (neprestanu) bijegu, a tijekom filma postaje očito da je njegov glavni protivnik žena u koju je prije imao povjerenje, a da bi ga onda izgubio. Kontekstualizirajući se tako i žanrovski i kulturološki, film nas, oblikujući svoj nevjerojatni svijet prožet žudnjom i nasiljem, može opustiti, a da nas, dostatno inteligentnim vladanjem spomenutim žanrovskim obrascima i bez megalomanskih ambicija, karakterističnih za neke njegove spomenute srodnike, ipak ne zaglupi. Bruno Kragić