Moj otac sjedi u mraku

Moj otac sjedi u mraku

Jerome Weidman

Moj otac ima neobičnu naviku. Voli sjediti u mraku, sam. Ponekad dolazim kući jako kasno. U kući je mrak. Ulazim tiho jer ne želim uznemirivati majku. Ona je lagani spavač. Uđem na prstima u svoju sobu i razodjenem se u mraku. Odlazim u kuhinju da se napijem vode. Bosim nogama ne proizvodim nikakav zvuk. Uđem unutra i gotovo se spotaknem o svog oca. On sjedi na ku-

hinjskom stolcu u pidžami i puši lulu.

»Bok, oče«, kažem.

»Bok, sine.«

»Zašto ne ideš u krevet, tata?«

»Hoću«, kaže on.

Ali ostaje u kuhinji. Dugo nakon što zaspim osjećam sa sigurnošću da on još sjedi i puši u kuhinji.

Mnogo puta čitam u svojoj sobi. Čujem majku kako priprema kuću za noć. Čujem mlađega brata kako odlazi u postelju. Čujem sestrin ulazak. Čujem je kako premeće kutije i češljeve dok se i ona ne umiri. Znam da je otišla na spavanje. Uskoro čujem majku kako izgovara laku noć ocu. Nastavljam čitati. Ubrzo ožednim. (Pijem mnogo vode.) Odlazim u kuhinju da se napijem. Ponovno se gotovo spotaknem o oca. To me mnogo puta iznenadi. Zaboravim na njega. I odjednom je tu — puši, sjedi, razmišlja.

»Zašto ne ideš u postelju, oče?«

»Hoću, sine.«

Ali ne ide. Samo sjedi tamo i puši i razmišlja. To me zabrinjava. Ne mogu to razumjeti. O čemu može razmišljati? Jednom sam ga pitao.

»O čemu razmišljaš, tata?«

»Ni o čemu«, rekao je on.

Jednom sam ga ostavio tamo i otišao u postelju. Probudio sam se nekoliko sati poslije. Bio sam žedan. Otišao sam u kuhinju. Bio je tamo. Lula je bila ugašena. Ali on je sjedio, zureći u kuhinjski kut. Ubrzo sam se priviknuo na tamu i ispio čašu. On je i dalje sjedio i zurio. njegove oči nisu ni trepnule. Mislio sam da uopće nije svjestan moje prisutnosti. Bilo me strah.

»Zašto ne ideš u krevet, oče?«

»Hoću, sine«, rekao je on. »Ne čekaj na mene.«

»Ali«, rekao sam ja, »ti sjediš ovdje već satima. U čemu je problem? O čemu razmišljaš?«

»Ni o čemu, sine«, rekao je on. »Ni o čemu. Ovo me odmara. To je sve.«

Rekao je to na uvjerljiv način. Nije izgledao zabrinuto. njegov je glas bio ujednačen i ugodan. Kao uvijek. Ali ja to nisam mogao razumjeti. Kako može odmarati osamljeno sjedenje u neugodnu stolcu duboko u noć, u mraku?

O čemu je riječ?

Preispitivao sam sve mogućnosti. Ne može biti novac. To znam. Mi ga nemamo mnogo, ali kad ga brine novac, on od toga ne pravi nikakvu tajnu. Ne može biti zdravlje. On ni o tome ne šuti. Ne može biti ni zdravlje ikoga u obitelji. Slabi smo na novcu, ali dobri na zdravlju. (Pokucajte po nečemu drvenom, rekla bi moja majka.) Što može biti? Bojim se da ne znam. Ali to ne prekida moju zabrinutost.

Možda razmišlja o braći u staroj domovini. Ili o majci i dvije maćehe. Ili o ocu. Ali svi su oni mrtvi. I on ne bi tako mozgao o njima. Kažem mozgao, ali to odista nije istina. On ne mozga. On i ne izgleda kao da bi nešto mislio. Izgleda previše mirno, previše, ne kažem zadovoljno, samo previše mirno, a da bi nešto mislio. Možda je sve upravo kako on kaže, možda se odmara. Ali to se ne čini mogućim. To me zabrinjava.

Kad bih samo znao o čemu razmišlja. Kad bih samo znao da uopće razmišlja. Možda mu ne bih mogao pomoći. Možda on i ne treba pomoć. Možda je sve kako on kaže. Možda to odmara. Ali ja se barem ne bih brinuo o tome.

Zašto sjedi tamo, u mraku? Izdaje li ga pamet? Ne, to ne može biti. Tek mu je pedeset i treća. I on je podjednako oštrouman kao što je uvijek bio. Odista, on je isti u svakom pogledu. Još voli juhu od repe. Još najprije čita drugi dio »Timesa«. Još nosi ovratnike s krilcima. Još vjeruje da je Debs mogao spasiti zemlju i da je T.R. bio oruđe novčarskih interesa. Isti je u svakom pogledu. Čak ne izgleda stariji nego što je bio prije pet godina. Svatko to zapazi. Dobro uščuvan, kažu. Ali on sjedi u mraku, sam, puši, zureći ravno ispred sebe, ne trepćući očima, u kasne sate noći.

Ako je onako kako on kaže, ako to odmara, prihvatit ću to. Ali pretpostavimo da nije. Pretpostavimo da je to nešto što ja ne mogu dokučiti. Možda on treba pomoć. Zašto ne kaže? Zašto se ne namršti ili smješka ili plače? Zašto ne učini nešto? Zašto samo sjedi tamo?

Ja se na kraju naljutim. Možda je to samo moja nezadovoljena znatiželja. Možda jesam malo zabrinut. Kako bilo, naljutim se.

»Je li nešto krivo, oče?«

»Ništa, sine. Uopće ništa.«

Ali ovaj put odlučan sam da se ne dam odbiti samo tako. Ljut sam.

»Zašto onda dokasno sjediš tu, sam, razmišljajući?«

»To odmara, sine. Sviđa mi se.«

Ne stižem nikamo. Sutra će ponovno sjediti tamo. Bit ću zbunjen. Bit ću zabrinut. Neću sada stati. Ljut sam.

»U redu, o čemu razmišljaš, tata? Zašto samo sjediš tu? Što te zabrinjava? O čemu razmišljaš?«

»Ništa me ne brine, sine. Dobro sam. To odmara. To je sve. Idi u postelju, sine.«

Ljutnja me napustila. Ali osjećaj zabrinutosti još je u meni. Moram dobiti odgovor. Sve se čini tako glupavo. Zašto mi ne kaže? Imam čudan osjećaj da ću poludjeti ako ne dobijem odgovor. Uporan sam.

»Ali o čemu razmišljaš, tata? Što je to?«

»Ništa, sine. Samo općenito o stvarima. Ništa posebno. Samo o stvarima.«

Ne mogu dobiti odgovor.

Kasno je. Ulica je tiha i u zgradi je mrak. Polako se uspinjem stubama, ne stajući na one koje škripe. Otključavam vrata i odlazim na prstima u svoju sobu. Razodjenem se i sjetim se da sam žedan. Bosonog odlazim u kuhinju. Prije nego što stignem do nje znam da je on tamo.

Mogu razaznati njegov pogrbljeni lik u mraku. Sjedi u istom stolcu, laktovi na koljenima, ohlađena lula u zubima, nepomične oči što zure ravno preda se. Čini se kao da ne zna da sam tamo. Nije me čuo kad sam ušao. Stojim mirno u vratima i promatram ga.

Sve je mirno, ali noć je puna sitnih zvukova. Dok nepokretno stojim tamo, počinjem ih zapažati. Kucanje budilice na hladnjaku. Nisko brujanje automobila koji prolazi mnogo blokova dalje. Šuštanje papira koje povjetarac pomiče niz ulicu. Šaputavo dizanje i spuštanje zvuka, kao lagano disanje. Čudnovato ugodno.

Suhoća u mom grlu podsjeća me po što sam došao. Živahno stupim u kuhinju.

»Bok, oče«, ka-žem.

»Bok, sine«, ka-že on. njegov je glas nizak i sanjarski. Ne mijenja položaja niti pomiče pogleda.

Ne mogu pronaći slavinu. Blijeda sjena svjetla koju kroz prozor šalje ulična svjetiljka sa-mo čini da se prostorija doima mračnije. Mašim se kratka lanca u središtu prostorije. Škljocnem i upalim svjetlo.

On se trgne i uspravi, kao da je bio udaren. »Što je, oče?« pitam.

»Ništa«, kaže on. »Ne volim svjetlo.«

»A što smeta svjetlo?« kažem. »Što je krivo?«

»Ništa«, kaže on. »Ne volim svjetlo.«

Škljocnem ponovno i ugasim svjetlo. Polako pijem vodu. Moram biti miran, govorim sebi. Moram doći do dna ove stvari.

»Zašto ne ideš u postelju? Zašto sjediš ovdje tako kasno u mraku?«

»Lijepo je«, kaže on. »Ne mogu se priviknuti na svjetlo. Mi nismo imali struju kad sam bio dječak u Europi.«

Moje srce preskoči kucaj i ja zadovoljno uhvatim svoj dah. Počinjem misliti da razumijem. Sjećam se priča o njegovu djetinjstvu u Austriji. Vidim ugodnu kretchmu sa svojim djedom iza šanka. Kasno je, gosti su otišli i on dremucka. Vidim plohu s užarenim ugljenom, posljednje ostatke razbuktane vatre. Prostorija je već mračna i postaje mračnijom. Vidim dječačića šćućurena na hrpi granja s jedne strane golema kamina, njegovo zaneseno zurenje usredotočeno na slabe ostatke mrtvih plamenova. Dječačić je moj otac.

Sjećam se užitka onih nekoliko trenutaka dok bih mirno stajao u vratnicama i gledao ga.

»Želiš reći da ništa nije krivo? Ti samo sjediš u mraku jer ti se to sviđa, oče?« Teško mi je suzdržavati glas da se ne povisi u sretno vikanje.

»Jasno«, kaže on. »Ne mogu misliti s upaljenim svjetlom.«

Odložim čašu i okrenem se da bih se vratio u svoju sobu. »Laku noć, oče«, kažem.

»Laku noć«, kaže on.

Onda se sjetim. Okrenem se natrag. »Što misliš, oče?« pitam.

njegov glas čini se kao da dolazi iz velike daljine. Ponovno je miran i staložen. »Ništa«, kaže meko. »Ništa posebno.«

Preveo Boris Maruna

Ilustrirala Jasenka Bulj