MNOGO MOŽE BITI PREVIŠE

MNOGO MOŽE BITI PREVIŠE

Kad nekom kažete da idete na filmski festival u Cannesu, svi reagiraju slično, u stilu: »Fenomenalno« ili »Nije tebi loše«. No, boravak filmskog kritičara na festivalu svjetlosnim je godinama daleko od zamišljena uživanja u suncu Azurne obale, večernjim zabavama i koktelima te šetnje po crvenom tepihu

Za početak, recimo da na svaku novinarsku projekciju — a dnevno ih ima nekoliko, od osam i trideset do ponoći — treba doći dvadesetak minuta ranije i čekati u redu sa stotinama novinara. To podrazumijeva ustajanje i sređivanje u (za filmske kritičare neopisivo ranih) 6.30 ili najkasnije u 7.00 ako vam je hotel u neposrednoj blizini festivalske palače, što je rijetkost. Po završetku prve novinarske projekcije započinje jurnjava za press-dvoranu s malim brojem raspoloživih računala s priključkom na internet. Neki kritičari napuštaju film prije kraja da bi zauzeli što bolju poziciju na listi čekanja, pa vas poslije u press-dvorani pitaju kako je film završio. Drugi napuste sjedalo nekoliko minuta prije kraja, pa kraj gledaju stojeći, u blizini vrata. U svakom slučaju, na najvišoj su cijeni mjesta na rubu reda koja omogućuju lakši bijeg. Neki pak, koji su vjerojatno noć prije ostali do kasno budni, zaspu za vrijeme projekcije, osobito ako je film sporijeg ritma (što je u Cannesu čest slučaj), pa ih probudi aplauz na kraju filma ili čak spremačice ako je film popraćen mukom.

Za razliku od glamour–novinara, filmski kritičari nastoje u Cannesu pogledati što više filmova, jer znaju da većinu njih neće nikad više vidjeti bilo gdje drugdje. To podrazumijeva gledanje četiri ili pet filmova dnevno, a treba znati da su samo u glavnom programu u konkurenciji i izvan nje tri filma dnevno, a tu su i programi Un certain regard, Quinzaine de Réalisateurs i Semaine internationale de la critique, svaki sa još tri filma na dan. Kakav dojam u glavi ostavlja tolika količina filmova dvanaest dana uzastopno, znaju samo oni koji su prošli taj žrvanj. U programu ima izrazito mnogo teških, zahtjevnih filmova, koje je osobito teško savladati u seriji.

Ako prati programe u glavnoj festivalskoj palači, kritičar često ne zna ni kakvo je vrijeme vani. Vanjskim vrućinama suprotstavljena je polarna hladnoća klimatiziranih dvorana, za koje je poželjna jakna, s kojom u šetnji po gradu izgledate kao zalutali turist. Upalama grla izazvanim temperaturnim šokovima ove je godine bilo pokošeno dvoje od petero hrvatskih kritičara. Hranjenje kritičara uglavnom je na brzinu, u potpunoj suprotnosti s francuskim, ali i mediteranskim stilom ležerna, spora obroka.

Konačno, navečer, ako i preskoči film u 22 sata, kritičar nema ni vremena ni snage za koktele i zabave, te se ošamućeno vraća do hotela, pravi raspored za sutrašnji dan na osnovi programskih kataloga i potom odlazi na spavanje. Svaki pokušaj da se ostane budan do sitnih sati sljedećega jutra biva kažnjavan nemogućnošću percipiranja, a kamoli uživanja u događajima na filmskom platnu. Ako kritičar svoj posao obavlja savjesno, potkraj festivala već je toliko iscrpljen da broji dane do povratka u domovinu.

Mali festivali omogućuju daleko više slobodna vremena i uživanja — no veliki festivali poput Cannesa i Berlina nalikuju na ulazak glavom u košnicu.

Toliko o kritičarskom uživanju na Azurnoj obali — a sada nešto više o filmskom programu.

Rampling za početak

Pedeset i osmi filmski festival u Cannesu svečano je otvoren francuskim filmom Lemming redatelja Dominika Molla. Cannes je odustajanjem od zvjedanih redateljskih imena svjesno umanjio spektakularnost i uzbuđenje otvaranja, koje je prošle godine tako uspješno obilježio Almodovarov Loš odgoj, ali i izbjegao favorizirati bilo koga od ovogodišnjih favorita: Jarmuscha, Wendersa, Cronenberga, Egoyana, Hanekea ili Gusa van Santa.

Lemming donosi priču o mladom bračnom paru Getty, inženjeru Alanu (Laurent Lucas) i njegovoj ženi Benedicte (Charlotte Gainsbourg), kojima na večeru dolazi mladićev šef, stariji gospodin Richard Pollock (André Dussolier) sa suprugom Alice (Charlotte Rampling). Frustrirana i ljubomorna Alice, koja sumnja da je muž vara s prostitutkama, napravit će ispad i izvrijeđati domaćicu, a dan poslije pokušati zavesti Alana na radnom mjestu i nepovratno se uvući u njegov dotad idiličan bračni život. Iz drame film postupno prelazi u triler, a potom i fantastiku, zbog koje bi trebalo zaboraviti na logiku zbivanja. Scenarij vodi likove zbivanjima koja često izgledaju kao plodovi njihove mašte, ili, bolje rečeno, noćnih mora. André Dussolier superioran je kao nevjerni, samouvjereni i drski Richard, a Charlotte Rampling iznimno sugestivna kao zločesta Alice, pokazujući da i u šezdesetoj godini može uspješno odglumiti ulogu fatalne zavodnice.

Sjajna Allenova režija

U četrdesetoj godini redateljskoga rada Woody Allen pak pokazuje da još može iznenaditi. U prvom potpuno britanskom filmu Match Point, prikazanu izvan konkurencije u glavnom programu, Allen se odlučio za (u njegovu opusu rijetku) prilično klasičnu, mainstream-priču, koja je pomalo déja` -vu, ali joj vrlo mladi glumci i Allenova glatka režija daju svježinu. Riječ je o mladiću (za divno čudo odmjeren mladi Jonathan Rhys Meyers) koji se uz pomoć bogate djevojke uspinje na društvenoj ljestvici od teniskog trenera do menadžera, ali problemi će nastati kad počne flert s djevojkom njezina brata (sve ljepša i glumački intenzivnija Scarlett Johansson). Redatelj se ispravno odlučio ne glumiti u filmu, jer za njega doista nema lika u priči, a njegovo pojavljivanje dalo bi filmu ironiju kakva bi mu smetala.

U programu kojim dominiraju filmovi zahtjevnije tematike taj zanimljiv i zabavan žanrovski film snimljen na atraktivnim londonskim lokacijama došao je kao pravo osvježenje, pa je i na press-projekciji ispraćen aplauzom.

Za razliku od Allena, citate vlastita opusa predstavio je Kim Ki-duk filmom Arc, kojim je otvorena paralelna službena sekcija Un certain regard. No, ponavljanje motiva ne čini to ostvarenje manje vrijednim, dapače. Film se u cijelosti odvija na oronulom drvenom brodu (koji služi kao ploveći hotelčić i mjesto za ribolov povremenih turista), a u središtu je zbivanja starac koji je podigao mladu djevojku pronađenu prije deset godina, pripremajući se za brak s njom čim postane punoljetna. Taj ganutljiv film, u kojem protagonisti ne komuniciraju riječima, nego djelima i pogledima, iznimno je snažno ostvarenje bogatih, istinskih emocija, koji na vrlo slikovit i uvjerljiv način opisuje (u biti pedofilski) razvoj odnosa između likova koje dijeli dobna razlika od pola stoljeća, a cjelinu zaokružuje vrlo lijepa korejska glazba.

Film Kilometre Zero Hinera Saleema neobični je film ceste, priča o Kurdu, pripadniku iračke vojske, koji zajedno s vozačem Arapinom prenosi lijes poginulog vojnika kroz cijeli Irak, suočavajući se s okrutnom pustinjom i još okrutnijim iračkim časnicima. Redatelj je uspio filmom naglasiti mračnu stranu Sadamova režima i pokazati da je invazija Iraka za Kurde značila spas nakon dugih patnji.

Irački rat neizravni je motiv filma Bashing Kobayashija Masashira, potresne drame spora ritma o djevojci čija će dobrotovorna misija u Iraku, tijekom koje biva oteta, izazvati nakon povratka u Japan raspad i tragediju u obitelji zbog neshvatljivo prezirna odnosa društva prema djevojci, u rasponu od anonimnih poziva do otkaza na poslu.

Novi film berlinskoga pobjednika Fatiha Akina Crossing the Bridge (izvan konkurencije) okupio je pak vrlo malo novinara, što i ne čudi s obzirom da je riječ o dokumentarcu o turskoj zabavnoj glazbi.

Skrivena iznenađenja

Kao što to često biva na velikim festivalima, izvan konkurencije i u paralelnim programima nerijetko se nađu filmovi zanimljiviji od velikih favorita. The Power of Nightmares Adama Curtisa (prikazan izvan konkurencije) vrstan je BBC-jev dokumentarac nedvojbeno nadahnut filmom Fahrenheit 9/11 Michaela Moorea, no BBC je uspio u dvoipolsatnom filmu istražiti i prikazati sve ono što je Michaelu Mooreu promaknulo. Film kreće od samih korijena poslijeratnog islamskog fundamentalizma i američkog neokonzervativizma te pokazuje utjecaj njihovih ideoloških predvodnika i sudbinu njihovih sljedbenika. Najjača teza tog ozbiljnog dokumentarca (tek povremeno začinjena murovskim duhovitim filmskim citatima), koji iznosi zapanjujuća svjedočanstva i izjave vrhunskih eksperata, jest da su Al-Quaidu izmislile američke tajne službe, od sama imena organizacije do njezine preuveličane fantomske mreže i hijerarhije.

U programu Dvotjedan redatelja (Quinzaine des Réalisateurs) prikazan je duhovit i okrutno realističan norveški film (na engleskom, s američkim glumcima) Factotum Berta Hamera, ekranizacija drugoga romana Charlesa Bukowskog iz 1975. Pomalo zaboravljeni Matt Dillon vrlo uvjerljivo glumi Henryja Chinaskog (alter ego Bukowskog), pisca-boema koji uzalud pokušava objaviti neku svoju kratku priču, mijenjajući pritom najdosadnije poslove, opijajući se i vodeći ljubav s Jan (Lili Taylor).

U filmu Last Days Gus van Sant dočarao je posljednje dane života Kurta Cobaina (odlični Michale Pitt), uglavnom prateći njegovo pijano-drogirano teturanje po kući i oko nje, osvježavajući sumornu atmosferu posjetima oglasnog agenta i mladih propovjednika, čija je sređenost u potpunoj suprotnosti s Cobainovom totalnom zapuštenošću. Dosljedan posebnom stilu neobičnih rakursa, škrtih dijaloga, dugih kadrova i spora ritma koji je uspostavio filmovima Elephant i Gerry, Van Sant je stvorio film koji je oduševio brojne kritičare, ali će širu publiku zbog hermetičnosti teško privući, usprkos globalnoj slavi pjevača kojim je nadahnut.

Pomalo razočaravajuć bio je kanadski film Atoma Egoyana Where the Truth Lies, koji je više nalikovao nekoj komercijalnoj holivudskoj produkciji. Kevin Bacon i Colin Firth tumače par zabavljača čiju je karijeru opasno ugrozila pohlepa djevojke koja ih je pokušala ucijeniti. Nažalost, izostala je intrigantnost i originalnost koja je obilježila brojna Egoyanova ranija ostvarenja.

Caché Michaela Hanekea, kojega pamtimo po snažnoj Učiteljici klavira, nije dosegnuo snagu tog uznemirujućeg filma, no film je odmah postao favorit kritičara. Mračna krimi-drama s Danielom Auteuilom i Juliette Binoche o piscu i TV-voditelju kojeg ugrožavaju anonimni pozivi i videokasete sa snimcima njegova života intrigira ispitivanjem krivnje protagonista (koji je kao dječak spriječio da njegovi roditelji usvoje siročića njegova vršnjaka i tako mu upropastio život), ali u konačnici ostavlja previše toga nejasnim i dramaturški se prekida u trenutku dok još očekujemo ključne odgovore. Za nekoga je to prihvatljiv dio njegova autorskog rukopisa, no treba uvažiti i stav da je to jednostavno slab (neraspleten) rasplet.

Lucasovo majstorstvo

Najspektakularniji film ovogodišnjeg festivala, Ratovi zvijezda — Osveta Sitha Georgea Lucasa zaključio je najpopularniju filmsku sagu u velikom stilu. Bilo je to za ljubitelje znanstvene fantastike uzbuđenje koje se moglo usporediti samo s premijerom Povratka Jedija, pa su ovacije progrmile najvećom festivalskom dvoranom Lumie` re već na početnim titlovima.

Od sama početka, dok pratimo kako Anakin Skywalker i Obi-Wan Kenobi spašavaju kancelara Palpatina, akcija kreće petom brzinom, a računalna animacija dočarava bitku svemirskih brodova kolosalnih razmjera. Sve niti serijala uspješno su povezane i sve je na pravi način došlo na pravo mjesto. Lucasova režija znatno je bolja nego u prethodna dva nastavka — filmu ni trenutka ne ponestaje uzbuđenja ni emocija.

Filmu se, jasno, može prišiti nekoliko sitničavih prigovora: od prenagle transformacije Vaderova glasa, prekratke bitke Anakina s Grofom Dokuom, do izostanka Williamsova Imperijalnog marša pri njegovu prekratku pojavljivanju s Imperatorom ispred Zvijezde smrti u gradnji, što umanjuje dojam velike pobjede Imperija. Operna patetičnost dijaloga i dalje je prisutna, no ona je postala gotovo Lucasov zaštitni znak, kao i citati dijaloga iz drugih filmova serijala. No, riječ je o veličanstvenu znanstveno-fantastičnom spektaklu, koji znatno podiže vrijednost novoga dijela serijala i daje nam mogućnost da tri stara filma gledamo iz nove perspektive.

Novi Bernalov uspjeh

Američki niskobudžetni nezavisni film The King redatelja debitanta Jamesa Marsha novi je film mlade latinoameričke filmske zvijezde Gaela Garcije Bernala, drama koja dobiva neočekivane elemente krimića koji kulminiraju u okrutnoj završnici. Ljupkost mladoga meksičkog glumca daje još veću snagu njegovoj transformaciji, no još je veće iznenađenje izvanredno uvjerljivo odglumljena macho-uloga Williama Hurta, koji glumi propovjednika problematične prošlosti i oca obitelji u koju se mladić infiltrira posredovanjem propovjednikove kćerke.

Film talijanskog redatelja Marca Tulija Giordane Quando sei nato non puoi piů nasconderti (Kad si rođen, više se ne možeš skriti) donosi priču o dječaku koji neopaženo padne u more tijekom jedrenja i biva spašen od strane dvoje mladih izbjeglica koji ga izvlače na staru koćaricu prepunu ilegalnih imigranata. Premda je press-projekcija završila u grobnoj tišini, a potom i pokojim uzvikom Bu!, riječ je o plemenitu i dirljivu ostvarenju koje je jednostavno bliže talijanskom neorealizmu nego senzibilitetu današnje publike i kritike.

Ugledni kanadski redatelj David Cronenberg predstavio se filmom A History of Violence, koji nije američki samo po produkciji, nego i nepogrešivo po ambijentu i temi. Kada oca naizgled idilične obitelji na radnom mjestu u bistrou američkoga gradića napadnu pljačkaši, on će ih likvidirati i postati lokalni junak, ali i privući njegove osvete željne žrtve iz prijašnjeg života ubojice, koji je napustio promjenom imena i preseljenjem. Premda su neki novinari pojedine akcijske scene popratili smijehom, riječ je o vrlo uzbudljivu i vješto režiranu žanrovskom filmu, koji uspješno prikazuje lom obitelji pod udarom skrivanih grijeha iz prošlosti. Uz energičnoga Vigga Mortensena u glavnoj ulozi, treba istaknuti sve dojmljivijeg Williama Hurta te mladog Ashtona Holmesa u ulozi njegova naizgled nježna sina, koji nakon uzastopna maltretiranja u školi preuzima očeve obrasce ponašanja.

Prava filmofilska poslastica bio je Manderlay Larsa von Triera, koji nastavlja priču započetu u Dogvilleu istim vizualnim stilom, s osam jasno odvojenih i imenovanih poglavlja i polufiktivnom, nepogrešivo studijskom scenografijom koja nimalo ne umanjuje filmsku uvjerljivost. Ovaj put Grace (Nicole Kidman vrlo je uspješno zamijenila Bryce Dallas Howard) u tridesetim godinama prošlog stoljeća slučajno dolazi na imanje pod imenom Manderlay na kojem još uvijek vlada ropstvo, te uz pomoć nekoliko očevih (besprijekorni Willem Dafoe) gangstera prisilno okreće njegovu socijalnu sliku, pretvarajući crne robove u vlasnike imanja. No, put do demokracije i blagostanja neće biti nimalo lagan. Von Trier maestralno ocrtava odnose među Grace i bivših robova, njihov sustav vrijednosti i način razmišljanja, ali ponajprije nastavlja sa snažnom kritikom američkog društva, u kojoj je nakon smrtne kazne i moralnog licemjerja na red došao rasizam.

Je li Lars von Trier htio reći da se demokracija, kao u slučaju Iraka, ne treba nametati silom? Vjerojatno da, no i bez kontekstualizacije tog ostvarenja u vremenu kad je nastao, riječ je o dojmljivu filmu koji nas neprestano iznenađuje novim dramaturškim obratima i koji pokazuje da je slavni danski redatelj u vrhunskoj formi.

U Tjednu međunarodne kritike prikazan je debitantski film mladoga redatelja Thomasa Claya The Great Ecstasy of Robert Carmichael, u kojem je on djelomično uspješno, gubeći povremeno fokus nad protagonistima, prikazao život nekoliko britanskih dječaka koji užitak nalaze u drogi ili nasilju.

S meni neizdrživa filma Batalla en el Cielo meksičkog redatelja Carlosa Reygadasa (prikazana u konkurenciji), koji započinje felatijom djevojčice nad sredovječnim debelim muškarcem, pobjegao sam nakon dvadesetak minuta filmskog mučenja, kad su negativne emocije nadvladale kritičarski mazohizam.

Jarmusch u punoj formi

Bivši laureat festivala u Cannesu, ugledni nezavisni američki redatelj Jim Jarmusch oduševio je novim filmom Broken Flowers (Slomljeno cvijeće), pričom o rezigniranu muškarcu Donu Johnstonu (Bill Murray) koji prima anonimno pismo o tome da ima sedamnaestogodišnjeg sina koji ga je krenuo tražiti. Na nagovor prijatelja koji se igra detektiva, on kreće na daleko putovanje u potrazi za ženom koja je poslala pismo, posjećujući četiri bivše djevojke, koje su sada već odrasle i još vrlo lijepe žene začudnih životnih sudbina. Potpuno hladnokrvna, minimalistička interpretacija Billa Murraya u glavnoj ulozi besprijekorna je. Murray fantastično glumi pogledima i gotovo nevidljivim pokretima krajičaka usana, ostvarujući ulogu koja savršeno odgovara njegovu glumačkom senzibilitetu i koja se gotovo čini nastavkom njegove uloge u filmu Izgubljeni u prijevodu. Jarmuscheva je režija sjajna, njegov humor inteligentan (redatelj je ujedno i scenarist), a kadriranje besprijekorno. Ukratko, riječ je o filmu koji ima i visoku umjetničku vrijednost i privlačnost za širu publiku.

U filmu Le temps qui reste (Preostalo vrijeme) francuski redatelj Francois Ozon (Osam žena, Bazen) odlučio se prikazati posljednje mjesece života mladića (mladi Melvil Poupaud) koji doznaje da je obolio od raka, ali odustaje od liječenja i o svojoj bolesti ne kaže nikom ništa, osim svojoj baki (Jeanne Moreau). Neki njegovi postupci u tom razdoblju neshvatljivo su okrutni, poput gruba vrijeđanja sestre ili bezosjećajna izbacivanja na ulicu dečka i sustanara koji je upravo ostao bez posla. Usprkos zanimljivim dijelovima poput emocijama nabijena razgovora s bakom, susreta s parom koji ga nagovori da oplodi suprugu sterilna muškarca, ili poetična kraja, Ozon ipak nije uspio dovoljno uvjerljivo portretirati protagonista.

Belgijski redatelji Jean-Pierre i Luc Dardenne predstavili su se filmom L’Enfant (Dijete), pričom o mladom, sitnom lopovu koji nakon što mu supruga rodi sina odluči dijete prodati bez njezina znanja, što će imati teške posljedice za oboje. Glavna vrlina skromna filma bez velikih pretenzija iskrene su i prirodne glumačke interpretacije mladih glumaca, osobito mladog Belgijanca Jérémieja Reniera, koji je odveo svoj lik od početne bezosjećajnosti do potpunoga emocionalnog sloma.

Stripovski overdose

U ove godine rijetkom holivudskom prinosu glavnom festivalskom programu, Frank Miller i Robert Rodriguez predstavili su se spektakularnom stripovskom adaptacijom Sin City, koja zadivljuje nepogrešivo stripovskom vizualnošću. Od crno-bijele fotografije (s povremenim dodatkom osnovnih boja) preko stripovskoga kadriranja i dijaloga, sjajnih kostima i digitalno stvorenih pozadina, redateljski dvojac ostvario je jednu od najdojmljivijih transformacija stripa u filmski medij. Ipak, nakon dva sata gledanja većini je kritičara izazvao glavobolju, kako zbog frenetična ritma i neprekidna nasilja, tako i zbog prebučnih zvučnih efekata i glazbe. Redatelji su odlučili ekranizirati tri stripovske priče, što se pokazalo pretjeranim, jer je i dvije teško izdržati. Forma kraćih epizoda mnogo bi bolje odgovarala takvu ostvarenju, jer u cjelovečernjem trajanju jednostavno zagušuje sva osjetila.

Peindre ou faire l’amour Arnauda i Jean-Marie Larrieu drama je o sredovječnom paru koji će izlaz iz životne dosade neočekivano naći prvo u kupnji kuće na selu, a potom i u razmjeni partnera. Snimljen u prekrasnim krajolicima francuske provincije, to je vrlo inteligentan i vizualno elegantan prikaz dekadencije pripadnika francuske više srednje klase, s odličnim Danielom Auteilom.

Francuski film Zim and Co Pierrea Joliveta, prikazan u programu Un certain regard, prikazuje mladića kojemu je sudac spreman oprostiti sitan prijestup ako nađe stalni posao, no u nastojanju da ga dobije upast će u još veće probleme. Tipičan je to tinejdžerski film, s mnogo šarma, ali i svim naivnostima, za koji je teško naći razloge zbog kojih je uvršten u paralelni program Festivala.

Kineski film Shanghai dreams Wanga Xiaoshuaia priča je o ljudima koji su administrativnom odlukom preseljeni iz domova u Šangaju u provinciju i njihovu životu ispunjenu frustracijama, obiteljskim razmiricama i željom za povratkom. Iako ima nekoliko intrigantnih prizora, ponajprije vezanih s utjecajem zapadne civilizacije na kinesko društvo, film ne zaslužuje visoku ocjenu zbog neopravdano spora ritma i nedovoljno intrigantne razrade priče. Problem patrijarhalnih obiteljskih odnosa bio je mnogo bolje razrađen u kineskom filmu Peacock (koji je dobio veliku nagradu žirija u Berlinu i pobijedio na festivalu dalekoistočnog filma u Udinama).

Nostalgični Wenders

Kultni njemački redatelj Wim Wenders, koji se na ovogodišnjem Cannesu predstavio filmom Don’t Come Knocking, kao da je ušao u vremeplov, snimio film prije trideset godina i s njim se iskrcao na Azurnu obalu. Desetljeća prolaze, a Wenders je još u vremenu rocka, vinilnih ploča i kaubojskih filmova. Priča o američkom glumcu koji napušta snimanje i nakon susreta s majkom kreće u potragu za dotad nepoznatim sinom (autor scenarija je Sam Shepard) podsjeća na zaplet Jarmuscheva filma Slomljeno cvijeće, ali je američki redatelj daleko superiorniji. Wendersov je film gledljiv, ali nenadahnut, pun izlizanih klišeja, s nekoliko potpuno suvišnih likova i razvučen na nepotrebna dva sata. Programska poslastica bila je u programu Cannes Classics. James Dean Forever Young redatelja Michaela J. Sheridana dokumentarac je čija je vrijednost ponajprije u ulomcima iz zapanjujuće brojnih televizijskih drama i serija u kojima je James Dean nastupao uglavnom prije svoje velike filmske uloge, među kojima je najzanimljivija scena u kojoj pištoljem prijeti Ronaldu Reaganu. Među probnim snimcima osobito je intrigantan onaj za Istočno od raja, u kojem je ulogu Adama (ne osobito uspješno) igrao mladi Paul Newman. Prikazane su i sve Deanove kratke epizodne filmske uloge, i serija iznimno lijepih fotografija, a narator je filma Martin Sheen. Film nije otkrio ništa nova o Deanovu privatnom životu, ali je insertima iz dosad uglavnom nepoznatih ostvarenja odlično pokazao njegov glumački razvoj i širinu raspona uloga.

Lee Jones u duhu vesterna

Nakon televizijskoga filma The Good Old Boys iz 1995, slavni američki glumac Tommy Lee Jones odlučio se ponovno okušati u režiji, a scenarij za njegov novi film, premijerno prikazan u Cannesu, The Three Burials of Melquiades Estrada, napisao je Guillermo Arriaga, scenarist cijenjena filma 21 Gram. Lee Jones nastupa i kao glumac u glavnoj ulozi Petea, čiji je prijatelj Meksikanac ubijen u blizini teksaškoga ranča, nakon čega on hvata ubojicu i prisiljava ga da s njim na konjima, preko pustinja i planina, ode u Meksiko kako bi ga pokopali pored rodne kuće. Solidan, ali ne i izniman, kriminalistički film s vizualnošću vesterna pokazao je Leeja Jonesa kao meditativna redatelja, koji je dojmljivo dočarao slikovite meksičke krajolike i kojega više od akcije i pucnjave zanimaju tragične ljudske sudbine i uništene ljubavi.

Azijski redatelji, s iznimkom Kima Ki-Duka, na festivalu nisu osobito zadivili. Korejski redatelj Hong Sangsoo predstavio se filmom Keuk jang jeong (Filmske priče) o neuspješnu filmašu koji se ubija zajedno s djevojkom u koju je zaljubljen, dok je Tajvanac Hou Hsiao Hsien Hou Hsiao Hsien predstavio izrazito spor, nostalgičan film Three Times, u kojem dočarava muško-ženske odnose u trima epohama, koristeći se istim mladim glumačkim parom.

Belgijski laureati

I, za kraj, spomenimo i laureate. Belgijanci Jean- Pierre i Luc Dardenne osvojili su drugu Zlatnu palmu, ovaj put za socijalnu dramu L’ Enfant (Dijete). Dva redatelja prvi su put pobijedila na festivalu u Cannesu 1999. filmom Rosetta.

Laureati su se inače mogli vidjeti već prilikom ulaza na dodjelu po crvenom tepihu, jer za razliku od Oscara u Cannesu gubitnici ne dolaze na dodjelu, no bilo je neizvjesno tko će dobiti koju nagradu. Američki redatelj Jim Jarmusch dobio je Veliku nagradu žirija za film Broken Flowers (Slomljeno cvijeće), održavši pritom zanimljiv govor, u kojem je žiri nazvao čudnim (što je doista bio), te istaknuo zasluge Billa Murraya za scenarij, a predsjednika festivala Gillesa Jacoba proglasio jednim od posljednje gospode na svijetu.

Nagradu za najbolju režiju dobio je austrijski redatelj njemačkoga podrijetla Michael Haneke za dramu Caché (Skriven).

Nagrada za najbolju mušku ulogu pripala je Tommyju Leeju Jonesu za nastup u filmu The Three Burials of Melquiades Estrada. Film je dobio i nagradu za najbolji scenarij, koju je preuzeo Meksikanac Guillermo Arriaga, a scenarij supotpisuje i Tommy Lee Jones.

Nagrada za najbolju žensku ulogu pripala je izraelskoj glumici Hanni Laslo za ulogu u filmu Free Zone (Slobodna zona), koju je režirao Amos Gitai. Nagrada žirija pripala je filmu kineskoga redatelja Wanga Xiaoshuaija Šangajski snovi. Zlatnu palmu za kratkometražni film dobio je mladi ukrajinski redatelj Igor Strembitski za film Podorozhni (Putnici). Zlatnu kameru podijelili su Amerikanka Miranda July za film Ja, ti i svi koje poznajemo (koji je pobijedio na festivalu u San Franciscu) i Vimukthi Jayasundara iz Sri Lanke za film Napuštena zemlja.

Zlatna kamera (Camera d’Or) nagrada je za najboljeg debitanta, a ne nagrada za najbolju kameru, kako su prema Hini prenijeli neki hrvatski mediji, kao što je netočno da se Tommy Lee Jones ovim filmom prvi put okušao u ulozi redatelja, jer 1995. režirao je film The Good Old Boys, a krivo je i da Jim Jarmusch »nije krio razočaranje« što nije dobio Zlatnu palmu. Dapače, održao je govor pun zahvalnosti, skromno rekavši da mu je bila čast što je uopće uvršten u konkurenciju pored velikana kao što su Atom Egoyan, David Cronenberg, Amos Gitai, Lars Von Trier, Gus Van Sant, Johnnie To, Hou Hsiao-Hsien i Wim Wenders.

Žiri međunarodne kritike (FIPRESCI), kojim je predsjedao Klaus Eder, nagradu za najbolji film u konkurenciji dodijelio je Michaleu Hanekeu, koji je ujedno dobitnik nagrade Ekumenskog žirija.

Zlatko Vidačković