MAKETA

Čini se da sam u posljednje vrijeme postao žrtva neobične opsesije. Kad krenem u knjižaru da pregledam nove knjige, ja na njima ne gledam ni naslov ni ime autora, nego smjesta provjeravam (čak i rukom pipam) imaju li ti svesci ovitak. Gotovo bi se moglo reći kako samo zbog toga i odlazim u knjižaru: da bih načinio preciznu statistiku o omjeru knjiga s ovitkom i knjiga bez ovitka. To dolazi odatle što sam već neko vrijeme svjestan kako je knjiga s ovitkom sve manje i pitam se zašto je tako. A dovoljno sam već dugo knjiški moljac da bih znao kako je nekada takvih knjiga bilo mnogo: danas ovitak imaju samo neke luksuzne i skupe knjige, a prije ga je, recimo, imala i popularna, visokonakladna biblioteka Hit. Raspitao sam se, doduše, kod ljudi od struke zašto se to događa, ali oni su, kao i obično, sve sveli na lovu: ovitak je, tobože, skup, pa si ga ne može svaki nakladnik priuštiti. Samo se po sebi razumije da me taj odgovor nije zadovoljio. Ne samo zato što smo u ona stara vremena bili siromašniji, a tehnologija proizvodnje knjiga bila je primitivnija nego sad, pa je ovitaka svejedno bilo, nego još više zato što znam da, kad je riječ o knjigama, nikada ništa nije slučajno: takva naoko neznatna pojava uvijek je znak nekoga dubljeg i važnijeg procesa. Tako sam shvatio da mi ne preostaje drugo nego da sjednem i razmislim što se zapravo događa i zašto.

Najprije sam se upitao čemu ovitak uopće služi. Odmah je jasno čemu nikako ne služi: ne služi tome da doista zaštiti knjigu od krzanja i kvarenja. Jer, sam se ovitak vrlo brzo podere, pokvari i zamrlja, pa tako knjiga ostane gola, s onim svojim izvornim koricama, te je opet izložena vanjskim utjecajima; kad odete u javnu knjižnicu, naći ćete na tisuće knjiga koje su nekada imale ovitke, a sad ih više nemaju. Prema tome, mora biti posrijedi nešto drugo.

To drugo opet može biti samo neka poruka što je ovitak odašilje. A što bi on mogao poručivati? Mogao bi, rekao bih, poručivati dvoje. Prvo, ovitkom se stavlja na znanje kako je oprema knjige bogata, luksuzna, kako se nije žalilo ni truda ni troška da se čitatelju učini druženje s knjigom što ugodnijim. Ovitkom mu se za njegov novac daje još više nego što je tražio i nego što je očekivao. A drugo, ovitak poručuje još nešto: da je riječ o knjizi koja je tako dobra (uzbudljiva, mudra, ganutljiva), da će prolaziti kroz mnogo ruku, te ju je zato potrebno barem privremeno zaštititi onim šarenim papirom i tako produljiti njezin vijek.

Ali, nije tu nipošto riječ samo o marketinškom triku, jer postojanje ovitka zasnovano je na dubljem poznavanju psihologije čitanja i sociologije književnoga života. Naime, ako se bolje pogleda, ta dva razloga zbog kojih se na knjige stavljao ovitak zapravo su i razlozi zbog kojih se knjige pišu odnosno čitaju.

Ako pak upitate pisca zašto piše, uvijek ćete dobiti samo jedan od dva moguća odgovora. Jedan je otprilike ovaj: knjige se pišu zato da bi se stvorila nekakva vrijednost, nešto što će biti — u estetskom ili kojem drugom smislu — trajnije i od svojega autora i od njegova vremena, što će biti na ovaj ili onaj način vječno. Drugi je odgovor jednako častan: knjige se pišu zato da bi ih ljudi čitali, da bi iz njih nešto naučili ili u njima uživali, da bi im, ukratko, ta knjiga nekako služila. U oba slučaja potreban je ovitak: vrijednost treba nekako zaštititi, a užitak produljiti što se više može.

Nije mnogo drukčije ni s razlozima zbog kojih ljudi čitaju knjige. Jedni to čine zbog onoga što se u knjigama nalazi: zbog pouke, zbog zabave, zbog identifikacije s likovima, a u svakom slučaju zato što u

knjigama nečega važnog ima. Drugi ljudi opet čitaju zato što čitaju i drugi: izabiru određene naslove zato što su od nekoga za njih čuli, ili zbog toga što su o tim naslovima čitali u novinama, pa ne žele zaostati niti išta propustiti. A u takvoj kombinaciji opet je razumljivo postojanje ovitka: on čitatelju jamči onu vrijednost koju u knjizi traži, i čuva knjigu za njega nakon što su je već i drugi pročitali.

Kako god da se uzme, ovitak je zapravo simboličan, pa ga treba uzimati ozbiljno. Kao što treba uzeti ozbiljno i činjenicu da ovitaka danas ima sve manje i manje. O čemu ta činjenica svjedoči? Pa, svjedoči opet i o piscima i o čitateljima.

Jer, pisci više ne tvrde — ili ne tvrde onako odlučno kao prije — da pišu zato da bi stvorili nekakvu vrijednost. Radije će kazati kako pišu za sebe, zato što je to njima samima potrebno. A iz toga je već jasno kako pisci neće ustvrditi ni da im je stalo da ih netko čita: oni su morali kazati ono što su kazali, a što će s knjigom biti dalje — treba li joj ovitak ili ne treba — nije ih puno briga.

Isto je i s čitateljima. Ni oni neće reći da u knjizi traže neku vrijednost, nego će ustvrditi kako čitaju za zabavu, zato što ih je tako volja, da prekrate vrijeme ili prošire svoje vidike: oni, naime, imaju svaki svoj sustav vrijednosti, i ne očekuju od knjiga da im ga otkriju. U drugu ruku, čitatelji će rado tvrditi i kako čitaju samo one knjige koje njih osobno zanimaju, a ne i one koje su im drugi preporučili, ili koje su baš sada u modi. I oni će inzistirati na vlastitoj individualnosti, pa će zato odlučno kazati kako nitko ne može unaprijed znati treba li knjizi ovitak ili joj ne treba.

Ukratko, ako je ovitak nekada bio znak poštovanja pisaca prema čitateljima i čitatelja prema piscima, on to danas više nije. Kao što više nema strogo formalizirane odjeće koja se oblači u određenim prilikama, tako nema ni potrebe za ovitkom.

I doista, ovitak se na engleskome zove jacket, a ta riječ znači između ostaloga i sako. Ljudi danas sve rjeđe odijevaju sako, a sve češće hodaju u puloverima. A tako je i s knjigama.