Lepršavo i zaigrano

Lepršavo i zaigrano

Osim izvrsne profesionalne postave i svježe glumačke krvi, svaki scenografski, kostimografski, glazbeni ili scenski detalj doima se kao rezultat pomno razrađena plana, a nipošto slučajnosti

Najavljena kao svojevrstan hit 98. kazalište sezone osječkoga HNK, izvedba Rostandova Cyranoa de Bergeraca u režiji Zlatka Svibena uspjela je ispuniti gotovo sva očekivanja. U realizaciji pomalo megalomanske, govorka se i jako, jako skupe produkcije, osim gostujućeg redatelja, za naslovne uloge angažirani su i bivši Osječani Krešimir Mikić i Darko Milas, glavni ženski lik povjeren je također gostujućoj glumici Olgi Pakalović, nadalje, uključene su i svježe osječke snage: kako one profesionalne, Ivan Glowatzky i Nikša Butijer; tako i potencijalne: svih jedanaest studenata prve godine glume novoosnovanog studija glume i lutkarstva osječke Umjetničke akademije. Osim izvrsne profesionalne postave i svježe glumačke krvi, svaki scenografski, kostimografski, glazbeni ili scenski detalj doima se kao rezultat pomno razrađena plana, a nipošto slučajnosti, što na kraju rezultira time da je osječka kazališna publika dobila zaokruženu predstavu visoke kvalitete, štoviše glazbeno i vizualno vrlo dopadljivu. Glazbu potpisuje Igor Valeri, scenografiju Drago Turina, a kostimografiju Katarina Radošević Galić.

PREKLAPANJE IZVEDBE I ZBILJE

Često tematizirane bipolarnosti duh — tijelo, ljubav — bol, fizičko — metafizičko … u Rostandovoj drami nose četiri lika: U Cyranu de Bergeracu (Krešimir Mikić) predstavljen je umjetnički duh i sposobnost doživljaja duboke ljubavi, ali i strah od njezina pokazivanja, nesigurnost i bijeg od realnosti u romantični san; Roksana (Olga Pakalović) odvažna je, ali površna ljepotica, čiji život protekne u zabludi; nezreo i za manipulaciju podatan Christian de Neuvillette (Ivan Glowatzky) nositelj je tjelesne ljepote, a (financijska i ina) moć predstavljena je u Grofu de Guicheu (Darko Milas). Tematizacija ljubavi, smrti i umjetnosti ne može zastarjeti, ipak, možda je najjači segment drame, ono što je najviše približava suvremenosti, upravo problem straha od pokazivanja osjećaja s jedne strane, odnosno uvid da se istinskom ljubavlju zapravo voli duh, a ne tijelo. Da je Christian poživio i pružio Roksani sreću, na Cyrana bi se moglo gledati kao na nesretna pjesnika s velikim nosom, altruista kojem je sreća ljubljene kudikamo važnija negoli njegova vlastita, no nakon što Cyrano i desetljećima poslije Christianove smrti pothranjuje Roksanine iluzije čuvajući u tajnosti varku, činjenicu da je zapravo on autor izgovorenih riječi i bezbrojnih pisama koje su osvojile njezino srce, usudivši se otkriti joj sve tek u svom smrtnom času; na Cyrana možemo gledati tek kao na sebičnjaka koji u strahu od neuspjeha ne riskira nego bježi u privid o romantičnoj ljubavi.

Sviben je Cyranoa de Bergeraca, određena kao junačka komedija u pet činova u stihovima, ostavio u stihu kombinirajući dva hrvatska prijevoda, arhaičniji Dimovićev i leksički suvremeniji Kušanov; zadržao je i Rostandov blag ironijski odmak, čime je predstava dobila lepršavu i zaigranu notu. Zaigranost je postignuta i aluzijom na prikaz svijeta kao pozornice, odnosno ljudskoga života kao glumca na njoj: Sviben je u izvornom komadu već postojeći teatar u teatru podigao na još jednu potenciju, zaokružio još jednim okvirom, preklopivši s izvedbom i zbilju, da bi tim samozrcalećim mehanizmom upozorio na autoreferencijske i autoironijske elemente drame.

Izvedbu pak očekuje još jedan debi: Cyranoom de Bergeracom planira se otvoriti manifestacija Osječkoga ljeta kulture, u istoj postavi, ali na drugom i drukčijem prostoru osječke Tvrđe, koja će je svojim ambijentom zasigurno učiniti još magičnijom.Kristina Peternai