KRAKOV ANNO DOMINI 1968

KRAKOV ANNO DOMINI 1968

Krakov me već pri prvom posjetu očarao. Stare Sukienice na Glavnom trgu, gotička Marijina bazilika, renesansni Wawel, sjedište poljskih kraljeva i simbolično mjesto poljskoga povijesnog sjećanja, kazališta i kabareti u kojima su glumci rafiniranim podsmijehom prkosili tadašnjoj vlasti, umjetničke kavane i ne kao posljednje odlične restauracije u kojima se, mijenjanjem jugoslavenskoga dinara preko austrijskoga šilinga u poljske zlote, dobro jelo, pilo vodke Wyborovu i Žubrovku te gusto crveno mađarsko vino Egri Bikaver, što znači bikova krv. Tada još u Poljskoj nije bilo neimaštine, koja je u poljskom socijalizmu svom njezinom bijedom na svim područjima zavladala u osamdesetim godinama. Ali bila je u zraku stanovita napetost, koja je lebdjela u svim razgovorima, istodobna oslobođenost duhovita kritiziranja i urotničkoga straha pred sveznajućom policijom i njezinim doušnicima. I to je također za nas studente, koji smo dolazili iz razmjerno otvorene Jugoslavije, koja je upravo tada bila u najliberalnijoj fazi, bilo na posebno uznemirujući način zanosno. Za nas možda više negoli za poljske kolege, njihova je zbilja bila teža, svejedno smo se dobro raspoloženi častili na račun naših uspješno mijenjanih deviza. Kad sam bio tamo, imao sam dvadeset godina, bio sam, naime, već treći put, te šezdeset i osme ozračje je bilo napeto, o politici smo razgovarali samo još u njihovim stanovima i studentskim sobama. Godina šezdeset i osma donijela je i u Poljsku studentske nemire, ali posve drukčije od onih koji su tada potresali prije svega Francusku i njemačku. Demonstracije, koje su u siječnju buknule u Varšavi nakon zabrane predstave Mickiewiczeva Dušnoga dana u Narodnom kazalištu u Varšavi, to su se proljeće preselile i na Jagielonsko sveučilište u Krakovu. Bilo je to neposredno prije praških događaja i intervencije sila Varšavskoga pakta u ČSSR te su poljske demonstracije za sovjetski blok bile šokantne. U Varšavi su demonstracije bile još i nacionalističke, to znači protusovjetske, u Krakovu su se proširile na zahtjeve za autonomiju Sveučilišta i demokratske povlastice. Policija ih je brutalno ugušila uz grubu pomoć radničkih straža, koje su za razliku od policajaca, što su imali palice, upotrebljavale komade gumenih kabela. U jednome smo se stanu zatvorili u prijateljevu sobu i dugo u noć razgovarali, dok je njegova majka veći dio večeri uznemireno hodala po stanu, dok nije, očajna zbog sina i njegovih gostiju, otišla spavati. Onamo su nam studenti donosili ilegalne tiskovine, različite letke, što su ih umnožavali s pomoću indigo-papira na pisaćim strojevima. I te listove papira poslije smo, skrivene među prtljagu, u staroj bubi krijumčarili u Jugoslaviju kako bismo ih tamo u studentskim novinama objavili. Ne znam što smo si umišljali, oni i mi, da ćemo time postići, to u Jugoslaviji ovako ili onako nitko nije čitao, Poljska je bila daleko. Svakako, bilo je uzbudljivo. Neki među nama krijumčarili su porculan ili poneku krznenu kapu, za njih je na svim onim granicama s mrkim carinicima i policajcima, koji su gledali i pod automobile, možda bilo još uzbudljivije. Meni su svakako odvajkada veće veselje bile tiskovine, odvajkada sam bio Wortschmugler, kako kaže za sebe Ludvik Hartinger, krijumčar riječi.

S poljskim iskustvom tri godine poslije, kad sam još imao dovoljno volje i usrdna uvjerenja da svijet valja promijeniti, nastupio sam na zauzetom Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Tijekom svoga vjerojatno podosta naivna govora pokušao sam ne osobito mnoštvo slušatelja — zbivalo se to prijepodne i govornici su se dosta rutinski izmjenjivali pred mikrofonom — uvjeriti s donekle drukčijim mislima nego što su tada tutnjile u auli revolucionarnoga fakulteta, a uglavnom su izvirale iz pariških parola šezdeset i osme, kao i govora Rudija Dustchkea i Daniela Cohna Bendita te brevijara starijih crvenih prevrata. Pokušao sam upozoriti na to da je u nas riječ o nečemu drugome nego što je to bilo u Parizu i Berlinu. Protestirao sam, kao i svi, zbog proganjanja Frana Adama, rekao da se vlast boji drukčijih pogleda, a još više našega povezivanja te predlagao da od parola prijeđemo na djela, za početak da damo potporu zagrebačkim studentima, gdje je tada jednako tako vrelo, međutim u Zagrebu je vrelo drukčije negoli u Ljubljani, godine sedamdeset i prve tamo je nastajalo hrvatsko proljeće u kojemu nije nedostajalo svakojaka nacionalnoga patosa. Mislio sam da se moramo, unatoč razlikama, podupirati želimo li istinski što promijeniti. No pljesak je bio prilično mlak, a onda smo se tijekom cijeloga poslijepodneva upleli u svakojake rasprave. Navečer sam upoznao zanimljivu kolegicu, koja je u zauzimanju Fakulteta sudjelovala senzibilnim prevratničkim zanosom, i moj je revolucionarni dan u Ljubljani završio mnogo intimnijim razgovorima. Kasnijih sam godina u dokumentima o zauzimanju Filozofskoga fakulteta pročitao da je vodstvo studentske organizacije onoga dana osim drugih provokacija uspješno spriječilo pokušaj nekih da pokret preusmjere u nacionalizam. Bogzna što sam govorio da su došli do takve ocjene, svakako tada sam imao u glavi konglomerat teško spojivih političkih ideja. Dvije godine prije toga, kao glavni urednik »Katedre«, pripremio sam crveni broj studentskoga časopisa u koji smo povezali još i beogradske i sarajevske studente (objavili smo ironično angažiranu pjesmu Josipa Ostija!), ponavljali »Tribunine« teze o crvenoj buržoaziji i intervjuirali loše plaćene radnike iz mariborskih tvornica. I nije prošlo mnogo vremena kad smo tiskali posebno izdanje o cestovnoj aferi s potporom Stane Kavčiča, dvadeset i petorice narodnih poslanika, itd…. i s dosta oštrom kritikom tadašnjega predsjednika savezne vlade Mitje Ribičiča. Brzo se pokazalo što je za režim zapravo opasno ili barem neugodno. Nakon crvenoga broja bili smo izloženi partijskoj kritici (premda nitko među nama nije bio u Partiji), nakon cestovne afere uredništvo su raspustili. Tek nakon mnogo godina, kada sam na nekoj raspravi u Frankfurtu sjedio na pozornici s idolom generacije šezdeset i osme Danielom Cohnom Benditom, shvatio sam što mi se onih godina činilo pogrešnim, i to sam mu, javno, rekao: i u Jugoslaviji je nakon francuskih i studentskih nemira zapljusnuo val ljevičarskoga studentskoga pokreta, i mene je povukao za sobom. Ali najednom sam utvrdio da je donekle dosadno mahati crvenom zastavom u državi gdje takve zastave ovako ili onako posvuda lepršaju. Rekao sam da oni, studentski vođe iz godine šezdeset i osme, nisu imali dovoljno osjećaja za pitanje slobode na europskom istoku. Daniel Cohnon Bendito rekao je da je on sam više puta podupro poljske disidente, no istina je da pokret u cjelini nije imao pravoga sluha za to što se događa s onu stranu željezne zavjese.

Meni je Krakov tada bio bliži od Pariza. Tamo se već tada, tijekom studentskih demonstracija, počela događati ona sinteza koja je poslije prerasla u nezaustavljiv pokret Solidarnosti. Kod nas ju je možda posve razumio samo Jože Pučnik — a i njemu se stanovito vrijeme činilo da će Partiju biti moguće reformirati — otpor protiv tiranije nije moguć samo intelektualnom skepsom i slobodnjačkim duhom umjetničkih krugova, potrebna je povezanost među socijalnim i kulturnim projekcijama. A upravo to se događalo u Poljskoj. Kada smo u Krakovu, u onome stanu, uz votku raspravljali sa studentima koji su preživjeli nasilje na Jagielonskom sveučilištu, na tlu na koje po starim akademskim načelima policija uopće ne bi smjela stupiti, mnogo su govorili i o ulozi katolika u otporu protiv režima, ne samo običnih vjernika, jer to su u Poljskoj bili svi, pa i mnogi komunisti, ne samo intelektualaca i umjetnika nego i svećenika, Crkve. O njezinu snažnom utjecaju na društvene događaje te ugledu što ga ima među ljudima, jer Crkva je u Poljskoj od nekada bila na strani buntovnika, a ne onih na vlasti. To mi je tada bilo strano, jedva shvatljivo. Naša je Crkva bila pritisnuta na tlo, bila je zapletena u traume ratnih i poratnih događaja, od nje nije bilo moguće ništa očekivati. Poljski su pak studenti s velikom nadom govorili o mladom krakovskome nadbiskupu, koji je godinu prije toga postao kardinal. O čovjeku liberalnih nazora — da, točno to je bilo rečeno — i oslobođena duha, posve drukčijem od tadašnjega poljskoga primasa, kardinala Stefana Wyszynskoga, koji je konzervativac, koji neće da se Crkva upleće u društvene događaje i koji je vrlo oprezan u ocjenjivanju prilika u poljskoj partijskoj državi. Govorilo se o napetosti među njima, o rastućoj popularnosti krakovskoga nadbiskupa, koji je studentski pokret podupro i osudio nasilje na Sveučilištu. Neka poljska imena teško je izgovoriti, zato su mi ga napisali u bilježnicu kako bih ga lakše izgovorio, ali i zapamtio. Unatoč svemu što su mi pripovijedali, nisam znao da je ime onoga krakovskoga nadbiskupa već tada bilo sudbonosno povezano s tadašnjim događajima u Poljskoj i da je tamo u obrisima već nastajao onaj dramatični povijesni razvoj koji je dvadeset godina kasnije promijenio Poljsku, Europu i svijet. Ime, što mi ga je poljski prijatelj nadrljao u bilježnicu, bilo je — Karol Wojtyła.

Sa slovenskoga prevela Mirjana Hećimović