Karminsko naravoučenije

Karminsko naravoučenije

Superiorna premisa i besprijekoran režijski koncept, uz atmosferičnu netaknutost i estetski izbor vizualnosti zadivljujući su u jednostavnosti i sve bi bilo savršeno da jedan nedostatak ne potkopava produbljivanje ovofilmske filozofske egzistencijalne okosnice

Medievalna profesija gutača (odrješitelja) grijeha (Sin-Eater) ideja je polaznica znanstvenofantastične triler/drame Završni rez; a koju međutim razvija do pokušaja razumijevanja implikacija, utjecaja i čak neophodnosti tehnologije na unutarnje uvide pojedinaca. Ili, drugačijim rječnikom rečeno, umjesto onodobnog »nečistog saveznika zlih duhova, vješca ogrezla u zazivima i svekolikim opasnim činima«, a koji je moralne prijestupe svojih (pokojnih) klijenata na sebe preuzimao za bijedan honorar i oskudan obrok, u Završnome rezu futuristički krojač (čitaj: montažer) za prospomene preminulih briše grijehove istih sa njihovih memorijskih čipova, sve ne bi li ih se posthumno prikazalo u najidealnijemu mogućem svjetlu.

Srednjovjekovni nesretnik zapravo je bio osamljenik odsječen od društva, nastavač samotnih mjesta; ovaj filmski pak i opet je osamljenik, neutješno depresivan i mučen krivnjom. On ne živi vlastiti život; samo živote drugih koje slikovno prekraja u za javnost najbezbolniju formu. Robin Williams pritom upravo je izvrstan kao emotivno oštećeni, beskrajno žalosni junak, na tragu recentnoga niza svojih rola neobičnih autsajdera (Zabranjene fotografije, Smrt Smoochyju, Nesanica). Sam film pak svojim dostojanstvenim, iako u budućnost smještenim, ipak starinskim vizualnim evocira i komentira kako otužno, u vječnom besmislu postojanja uhvaćeno ljudsko stanje, bespomoćno ograničene (nikako božanske everwatchfull eye atribucije) perspektive (ali i selektivna sjećanja i konzumerizam displaya tuđe intime, time načinjući i pitanja morala); tako i djela sličnih preokupacija — od Grada tame i Čudnih dana, preko Vječnog sjaja nepobjedivog uma, donekle i Gattace i Trumanova showa, čak tinejdžerskoga trasha poput Cyberteens in Love.

Ceremonijalna uloga

njegova superiorna premisa i besprijekoran režijski koncept, uz atmosferičnu netaknutost i estetski odabir vizualnosti direktora fotografije, odnosno umjetničkog vodstva (mahom trojca Taka Fujimota, Jamesa Chinlunda i Kelvina Humennyja) zadivljujući su u svojoj jednostavnosti i sve bi bilo savršeno da jedna mana ne potkopava produbljivanje ovofilmske filozofske egzistencijalne okosnice. To je nasilno i posve nepotrebno kalemljenje trilerske niti u radnju (zbog koje je ponajviše žrtvovano samo finale, čija bi (imaginarna grafička) krivulja mogla komotno biti prikazana kao odsječena od tijela filma i zbrzano zaključena isključivo u trilerskoj niti priče) no i te su (žalosne, vjerojatno tržištu podjarmljene) implementacije izbalansirane zadivljujućom umješnošću redatelja/scenariste debitanta — Omara Naima (nominiran za Zlatnog medvjeda na Berlinskom filmskom festivalu). Nepovratna šteta što prava načeta pitanja nisu dobila dostojanstveno naravoučenije, ipak se ne može popraviti (eventualno kakvim alternativnim završecima na DVD-izdanju). Slično tako, i ljudska krhkost i prolaznost na suvremenim prospomenima — karminama, bivaju uljepšanima zaslađivanjem podušnim kolačima — svojevrsnim reliktima hrane i pića nuđenih starim gutačima grijeha, pri čemu sin-eatersku ceremonijalnu ulogu danas kratkotrajno mogu preuzeti svi oni koji (privremeno) ostaju — živi, kao simboličan zalog(aj) za pokoj duše preminulog. Katarina Marić