Japanac u Parizu

Japanac u Parizu

Ideja Banova tima za Beaubourgovu galeriju u Metzu pobijedila je ne samo zbog uspješno riješene funkcionalne zadaće, nego ponajprije zbog izazovnosti arhitektonskog izričaja, što je zaštitni znak pariškoga muzeja

Najoriginalniji predstavnik novoga japanskog arhitektonskog vala nedvojbeno je Shigeru Ban. Danas kada se umjetnička (i arhitektonska) produkcija uglavnom svodi na reprodukciju i reciklažu znanih predložaka, japanski je arhitekt stvorio nešto istinski izvorno —papirnatu arhitekturu. Temporalne građevine od papirnatih tuba imao sam prilike prvi put iskusiti uživo, a autora osobno upoznati u njegovu tokijskom studiju sredinom devedesetih, kada je još bio relativno nepoznat izvan granica domovine. U množini neomodernističkih inačica što su tada vladale japanskom scenom njegove su se neobične papirnate strukture isticale posebnošću i arhetipskom snagom.

Jeftino i ekološki prihvatljivo

Izražajne i konstruktivne mogućnosti novoga materijala, koji je otkrio i prvi put primijenio kao jeftin i ekološki prihvatljiv nadomjestak za drvo potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća, testirao je i razvijao na brojnim uglavnim temporalnim strukturama različitih namjena, od izložbenih paviljona do kuća–zaklona i crkve za postradale od potresa u Kobeu. Osim originalne papirnate arhitekture Ban je paralelno realizirao i obične građevine od konvencionalnog materijala (beton, staklo, metal, drvo), ali na jednako inventivan i nekonvencionalan način. Konačno ga je Japanski paviljon za Expo 2000. u Hannoveru, do sada najveća podignuta papirnata struktura projektirana u suradnji s genijalnim Freiem Ottom, učinio planetarno slavnim.

Tijekom proteklih desetak godina sa zanimanjem sam pratio Banovo izrastanje u svjetsku arhitektonsku zvijezdu, dobrim dijelom zahvaljujući i kontaktu koji smo sve vrijeme održavali. Nakon uspjeha na Expou 2000. sljedeći veliki korak u njegovoj karijeri bila je pobjeda između 157 radova na međunarodnom natječaju za Centar Pompidou — Metz u studenom 2003. Prvonagrađeno rješenje, koje uz Bana potpisuju Jean Gastines (Pariz) i Philip Gumuchdjian (London), odabrao je žiri na čelu s Richardom Rogersom, jednim od dvojice autora pariškog Centra Pompidou. Banov natječajni rad zajedno sa pet ostalih finalista (uključujući i takve marke poput Herzoga & de Meurona, FOA i Dominiquea Perraulta) imao sam prilike vidjeti prošloga ljeta na izložbi u Beaubourgu, a potkraj godine Ban nas je obavijestio da zbog izrade projekata za Metz otvara europski ured i to ni-više–ni–manje nego u temporalnoj papirnatoj strukturi, podignutoj prema njegovoj ideji na krovu Centra Pompidou u Parizu.

Poticaj znatiželji

Nesvakidašnje podstanarstvo arhitekta u kući klijenta te trajno izlaganje kreativnoga procesa očima javnosti potaknulo je moju znatiželju i prvom prilikom kada se opet zatekoh u Parizu, a to je bilo prije desetak dana, posjetio sam Banov studio kako bih neposredno iskusio taj arhitektonski reality–show u kojem nastaje projekt za izgradnju prvoga muzeja–satelita pariškog Beaubourga. Doduše, glavni je akter bio odsutan jer i dalje najveći dio vremena boravi u tokijskoj središnjici, što u eri digitalnih komunikacija i interkontinentalne mobilnosti očito ne predstavlja prepreku za daljinsko upravljanje kreativnim procesom, ali je njegova mlada ekipa bila vrlo susretljiva i pokazala mi kako funkcionira njihov studio te projekt na kojem rade.

Papirnati paviljon nastao je kao proizvod prošlogodišnje ljetne radionice sa studentima arhitekture, a njegov vijek trajanja određen je vremenom izrade nacrta za novi muzej, nakon čega će biti uklonjen i recikliran. Osim što udomljuje dizajnerski tim, studio služi još i stalnoj javnoj prezentaciji projekta pružajući posjetiteljima informaciju o njegovoj evoluciji. Stoga je pozicioniran na vanjskoj terasi najviše etaže muzeja, neposredno uz prostor temporalnih izložbi i dobro uočljiv iz svih komunikacijskih zona i restorana–vidikovca.

Privremena struktura ima poluvaljkasti oblik, dužine 34,4 i širine 4,4 metra. Polukružni je nadsvođeni prostor izvana pokriven vodonepropusnom PTFE (poli–tetra–fluoro–etilen) membranom, atestiranom prema protupožarnim propisima, koja je položena na oplatu od drvenih panela, nošenih cilindričnim rebrima od papirnatih tuba što tvore ukupno 29 identičnih polukružnih nosivih lukova, ukrućenih mrežom poprečnih vjetrovnih spregova. Lukovi su postavljeni u rasteru od 1,2 metra. Studio je osmišljen kao jedinstven linearni prostor, policama odijeljen u različite funkcionalne zone što se nastavljaju jedna na drugu — prijem, dvorana za sastanke, radni prostor, odmor i maketarnica. Čeona su pročelja izvedena u drvenoj konstrukciji s ispunom od drvenih panela. Ulaz u ured strogo je kontroliran, ali se zato fasada na maketarnici može po potrebi široko rastvoriti pretvarajući se u izlog arhitekture u nastajanju. Kako bi najbogatiju europsku zbirku moderne i suvremene umjetnosti sa više od pedeset tisuća djela približili što široj publici, i time poslali jasnu poruku da ona pripada svima, u pariškom su Beaubourgu odlučili podići novu galeriju izvan metropole, a Metz je odabran zbog strateške pozicije na granici s Njemačkom i zemljama Beneluxa.

Izazovnost arhitektonskog izričaja

Ideja Banova tima pobijedila je ne samo zbog uspješno riješene funkcionalne zadaće, nego ponajprije zbog izazovnosti arhitektonskog izričaja, što je zaštitni znak pariškoga muzeja. Galerija je koncipirana kao kulturni kompleks ukupne površine dvanaest tisuća četvornih metara koji će pored šest tisuća četvornih metara izložbenog prostora u obliku tri izdužena elevirana kontejnera sadržavati još multimedijske dvorane, restoran, kafe i knjižaru, natkriven golemim šatorastim krovom kao glavnim elementom arhitektonske ekspresije. Organička krovna rešetka, nadahnuta pletenim kineskim šeširom od bambusa, satkana je od laminiranih drvenih elemenata u heksagonalnom uzorku i presvučena translucentnom PTFE–membranom preko cijeloga kompleksa, stvarajući podjednako sjenu i zaštitu od atmosferilija te izravne vizure na vanjski okoliš. Tema krova trajna je Banova opsesija na tragu japanske tradicionalne arhitekture, u kojoj je krov najvažniji i najekspresivniji element građevine, a proporcija, krivulje i tekstura određuju njegovu ljepotu i iskazuju arhitektovu vještinu posebno u slučaju velikoformatnih zdanja poput muzeja u Metzu. Tri izdužene izložbene kutije (svaka 87 metara duga i 15 metara široka) udomit će u klimatski nadziranoj okolini dio stalnoga postava pariškog muzeja. Sve će tri izložbene galerije biti usmjerene, poput okulara na kameri, vizurom kroz veliku staklenu stijenu na čeonoj fasadi prema jednom od gradskih monumenata, kao što su katedrala ili željeznička postaja preko koje je Metz povezan s Parizom superbrzom linijom francuskoga TGV–a. Kada 2007. bude završena izgradnja Centra Pompidou — Metz, očekujemo da će putnički promet između Pariza i Metza biti podjednaka intenziteta u oba smjera.Vinko Penezić