INVENTIVNO POVEZIVANJE

INVENTIVNO POVEZIVANJE

Gregson-Williamsova partitura daleko je od standardne izrazito je suvremena, izrazito je složena u svojim muslimansko-kršćansko-holivudskim mijenama, i izrazito je lirska

Za film Kraljevstvo nebesko režija Ridleyja Scotta značila je usporedbu s bombastičnim Gladijatorom, koji je pokrenuo holivudski i drugi interes za povijesno-epsko-mitološke teme. Ovdje se nećemo zadržavati na sadržajnim (tipa Orlando Bloom versus Russel Crowe) ni na slikovnim sličnostima (tipa žitnoga polja čija metafora povezuje običnoga čovjeka i junaka), nego ćemo pozornost obratiti glazbenim blizinama i daljinama.

Naime, glazbu za Kraljevstvo nebesko skladao je Harry Gregson-Williams, i to tek kao drugi redateljev izbor (nakon što se Hans Zimmer odlučio posvetiti drugom projektu). U filmu se doista čuje utjecaj »Zimmerove škole«, ali Gregson-Williams očito misli svojom glavom te je pompozno-privlačnoj, ali često površnoj Zimmerovoj glazbi suprotstavio jedinstveni pristup: naglašenu liriku koja ni u jednom trenutku ne izlazi iz stanja mirne kontemplacije — unutarnjega mira koji odgovara unutarnjoj stabilnosti savršenog viteza. Skladatelj se u sceni bitke kod Keraka koristi udaraljkama, ali one su daleko od bubnjanja koje je dubinski potresalo — na primjer — Hektorovu smrt u Horner/Yaredovoj Troji Gregson-Williamsovo se udaranje (bez pomoći dubokih instrumenata) utapa u bici, u ljudskim sudbinama i pomisli na prijatelje koji smiješeći se idu u sigurnu smrt.

Usporedba s odbačenom partiturom Gabriela Yareda za Troju nije slučajna: tu je glasom makedonske pjevačice Tanje Tzarovske (preuzeo ju je i James Horner u službenoj partituri) dobiven sukus podneblja. Harry Gregson-Williams također glazbom crta mjesto i vrijeme, no njegova je zadaća složenija. On mora spojiti glazbe udaljenijih kultura — kršćanske i muslimanske — a da pritom ostane vjeran holivudskom (Zimmerovu) glazbenom izrazu. Isprepletanje kršćanske melizmatske Alleluie i muslimanske otegnute molitve te niza različitih tematskih elemenata koji podsjećaju čas na jednu čas na drugu kulturu, u partituri Kraljevstva nebeskog ipak ne rezultira besmislenim miješanjem stilova, nego inventivnim povezivanjem različitih ukusa, vjera i glazbi. Rezultat je dosljedna, mirna i lirska glazbena misao. U tom smislu moguće je Gregsona-Williamsa proglasiti drukčijim Howardom Shoreom — skladateljem koji zadržava gusto-eterični pristup, ali koji naginje eklekticizmu i ne dopušta da ga potrebna raznolikost proguta.

Sposobnost čvrsta upravljanja glazbenim materijalom dolazi do izražaja i u tematskom radu. Kraljevstvo nebesko politematska je partitura, ali je daleko od lajtmotivičko-označiteljske uporabe tema koje je obilježilo rad prethodne generacije filmskih skladatelja, napose njegova prezimenjaka Johna Williamsa. Tematsko-motivičko bogatstvo mišljeno je najprije glazbeno, a zatim, u najopćenitijim crtama, filmski. To je skladbu vratilo atmosferičnosti klasičnih holivudskih partitura, ali bez neutralne bezličnosti ili varanja publike ustaljenim standardima. Gregson-Williamsova partitura daleko je od standardne: izrazito je suvremena (uz veliki orkestar i golem zbor, uporabljeni su električna violina i električno violončelo), izrazito je složena u svojim muslimansko-kršćansko-holivudskim mijenama, i izrazito je lirska (doista začuđuje činjenica da se i glazbenom lirikom može stvoriti filmska napetost). Zato joj se mora oprostiti povremena uporaba citata iz nekih drugih filmova poput arije Vide cor meum Patricka Cassidyja (Hannibal), koja nježno uljuljkuje izmučenoga Kralja u vječni san, ostavljajući za sobom tugu bližnjih i političku pohlepu ambicioznih.Irena Paulus