Imati pa nemati

Imati pa nemati

Dom za vješanje više je no solidan film, film kojem vremenski odmak nije naštetio

U osamdesetim godinama prošloga stoljeća bosanskohercegovački filmski autor Emir Kusturica svojim je stvaralaštvom stekao izniman status, i ne samo u okvirima bivše jugoslavenske države, nego i u širim, zamalo globalnim razmjerima. Naime, redateljski je prvijenac Sjećaš li se, Dolly Bell (1981) bio izrazito popularan u jugoslavenskom okružju, dok je sljedeći film opusa, Otac na službenom putu (1985) nagrađen Zlatnom palmom na festivalu u Cannesu. Ti su uspjesi Kusturici osigurali potpunu slobodu u stvaranju trećega filma, a iznenađenje je predstavljalo tematsko usmjerenje toga djela. Kusturica je u suradnji sa koscenaristom Gordanom Mihićem radnju smjestio u okružje romske zajednice, te se upustio u propitivanje tog marginaliziranog sloja pučanstva. Izazov je svakako bio i snimiti čitav film uglavnom s glumcima naturščicima na izvornom, romskom jeziku, a danas s vremenskim odmakom možemo ustvrditi da je riječ o razmjerno uspjelom pokušaju oblikovanja filmske cjeline koji je Kusturici priskrbio nagradu za najbolju režiju festivala u Cannesu 1989. godine, a i sam je film na toj prestižnoj filmskoj manifestaciji uvršten u najuži izbor u kategoriji najboljeg ostvarenja.

Arhetipska podjela likova

Dramaturgiju filma možemo lako razdijeliti u tri odvojena dijela, mladenačku dob i naznake odrastanja središnjeg lika, mladića Perhana u okviru romske zajednice koja je temeljem njegova obitavanja. Obiteljska je zajednica u kojoj opstoji krnja, nedostatno učinkovita da bi i sam središnji lik dosegao potrebno pročišćenje u društvenim, pa i emotivnim odnosima. Središnji je pomak u dramaturgiji uvjetovan odlaskom glavnog lika iz temeljne zajednice u talijansku koloniju predstavnika romskog predznaka pod nadzorom društveno uspješnog pojedinca. Perhan u takvom okružju mora stasati, odrasti i uklopiti se u zajednicu koja ga ne može štititi, nego čijem obitavanju mora svojim djelovanjem pomoći. U sljedećem se dramaturškom pomaku središnji lik suočava s iznevjerenim obećanjima, u tranziciji je između dviju zajednica čijim je dijelom bio, a da više ni jednoj istinski ne pripada. Perhanov pokušaj zasnivanja vlastite obitelji neuspješan je, njegova malodobna sestra iskorištena u svrhe pojedinca koji joj je trebao osigurati ozdravljenje i zaštitu. Kako je, dakle, predvodnik iseljeničke romske zajednice naštetio temeljnoj obiteljskoj, središnjim motivom razriješenja postaje osveta. Središnji je lik naposljetku postiže, ali i sam pritom strada, čime je njegova opstojnost dosegla potpuno poistovjećenje sa zadatkom što ga je namjeravao izvršiti.

U ovom filmu, gotovo epskih razmjera trajanja, Emir Kusturica usredotočio se na odnose središnjih likova i zajednice u kojima obitavaju, pa je i njihovo razgraničenje jasno, kao što je jasna i arhetipska podjela likova koji svojim funkcioniranjem oslikavaju i funkcioniranje središnjeg u dojmljivoj izvedbi Davora Dujmovića. Prokušani Bora Todorović razmjerno se uspješno snašao u liku prijetvornog mentora, dok se čini da su tri ženska lika različitih dobi ostvarila i najugodnije glumačko osvježenje Doma za vješanje. Ljubica Adžović u stoičkom tumačenju bake, Sinolička Trpkova kao Perhanova emotivna družica Azra, te Elvira Sali u nadahnuto nevinoj interpretaciji Perhanove sestre ostvarile su glumačke izvedbe zavidne razine. Fotografija je Vilka Filača u potpunom suglasju s potrebnim ugođajima filma, a filmskoj je građi glazbenim ostvarajem svakako potpomogao i glasoviti Goran Bregović.

Naposlijetku, Dom za vješanje više je no solidan film, film kojem vremenski odmak nije naštetio, ali i film koji je uslijed mjestimičnoga praznog hoda mogao biti i ponešto kraći a da pritom ne bi izgubio na dojmljivosti.Tomislav Čegir