GOSPODIN I DJEČAK

GOSPODIN I DJEČAK

Šutejevo djelo sazrijevalo je u paradoksu u kojemu je gospodin ostao dječak i njegov najbolji suradnik, a da to možda nisu ni znali. Kao što nikada neće saznati za neizrecivu prazninu koju su svojim odlaskom ostavili u hrvatskoj umjetnosti

Osebujno i plodno stvaralaštvo Miroslava Šuteja izgrađivalo se u brojnim ciklusima tijekom razdoblja duljeg od četiri desetljeća. Naime, već u ranim šezdesetim godinama (1962) prošloga stoljeća pojavila se upravo ta posebnost njegove izvorne i neobično snažne imaginacije na prvoj i paradigmatskoj samostalnoj izložbi u zagrebačkom Studentskom centru.

Od te prve pa do posljednje Šutejeve izložbe u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, a ona je i terminom zakoračila u godinu u kojoj nas je zauvijek napustio njezin autor, pratimo iznimno bogat i raznovrstan stvaralački opus.

U gotovo polustoljetnom rasponu iščitava se izrazito ludička sastavnica kao konstanta koja određuje izraz. Govoriti danas o toj prvoj Šutejevoj izložbi znači zapravo, potaknuti i otvoriti dijalog o početku rasta djela koje je upravo u tom razdoblju već imalo jasne obrise snažne umjetničke individualnosti. Ti crteži nastali u ranim šezdesetim godinama naći će se u nacionalnim muzejima i galerijama, ali i onima čije se značenje prepoznaje u cijelom svijetu. Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (MO–MA), Guggenheim Museumu i ostalima. Riječ je o kultnom crtežu Bombardiranje očnog živca s kojim je otvorio prvi veliki ciklus, tematizirajući koncentrično bujanje kruga. Preciznije, u ekranu crteža titrave će i pulsirajuće trokutaste ili nepravilne čestice ritmički dinamizirati crno–bijelu strukturu, emanirajući golemu vizualnu energiju.

U tim se radovima Šutej približio istraživanjima bliskim novim tendencijama, ali i opartovskoj estetici, čime u našem kontekstu pionirski promiče i te vrijednosti.

Važno je podsjetiti i na činjenicu da je seriju tih crteža radio klasičnim postupkom tuša na papiru. Dakle, priklonio se jednoj od onih klasičnih tehnika kojima se u proteklim desetljećima tako često koristio, potvrđujući iznimno crtačko umijeće. Poznavanje i majstorska primjena te tehnike nije ga suputavalo da krene u vrlo smiona istraživanja i drukčijih postupaka i drugog materijala. Tako će Šutejev primjer rječito govoriti u prilog tezi da se klasični crtački postupak može pokazati jednako zanimljivim u izrazu kao i fotografski aparat, komadići papira raznih oblika ili pak škarama oblikovane forme od novina i različitih magazina…

Posebno poglavlje čini Šutejev impozantni opus u grafici. U njoj će također doći do izražaja njegova stvaralačka radoznalost u kojoj se iskušava repertoar grafičkih tehnika: od klasičnih do računalnih. U tom opusu ovom prigodom podsjećamo na seriju mobilnih grafika — te amblematske serije i nedvojbeno važne dionice ne samo u Šutejevu stvaralaštvu nego i u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti.

Miroslav Šutej (Duga Resa, 29. travnja 1936) odgojio je brojne generacije studenata radeći desetljećima kao profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Pedagoško je iskustvo s osobitom pozornosti prenosio kao profesor i na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu, kojoj je bio i jedan od utemeljitelja.

No, Šutejevo uistinu intrigantno djelo čija je recepcija — što smo već pokušali naznačiti — prešla nacionalne granice, imalo je velika odjeka u svijetu kao, možda ni jednoga hrvatskog umjetnika. No, valorizacija toga golema opusa posao je koji smo tek dužni odraditi.

U više je navrata napomenuto da je riječ o umjetniku koji je znao povezati nespojivo, zadirući u prostore iracionalnog i podsvjesnog. Činio je to s onim ludičkim vitalizmom s kojim je njegov stvaralački eros gradio čvrstu koncepciju na unutarnjoj, izrazito duhovnoj koherentnosti djela.

Upravo u toj ludičkoj komponenti amalgamirani su vitalistički naboji koji su pokretali njegovu umjetnost u veliku rasponu koji smo markirali dvjema važnim izložbama. Rast djela tijekom desetljeća nije prigušio zaigrana dječaka, koji je unosio toliko vedrine i neiscrpne imaginacije u stvaralaštvo. Djelo je sazrijevalo u paradoksu u kojemu je gospodin ostao dječak i njegov najbolji suradnik, a da to možda nisu ni znali. Kao što nikada neće saznati za neizrecivu prazninu koju su svojim odlaskom ostavili u hrvatskoj umjetnosti.Milan Bešlić