GLOBALNI DOMETI TEME

GLOBALNI DOMETI TEME

Ante Čović, Etika i bioetika. Razmišljanja na pragu bioetičke epohe, Pergamena, Zagreb, 2004.

Pojam bioetika u proteklih se nekoliko godina često javlja u hrvatskoj filozofskoj i znanstvenoj javnosti. Poznato je da se svake godine sredinom lipnja u Malome Lošinju održavaju (četvrti zaredom ove godine) Lošinjski dani bioetike. Ujesen 2004. u Dubrovniku je (IUC) osnovana i pokrenuta regionalna inicijativa koja okuplja bioetičku mrežu filozofa, znanstvenika i ostalih stručnjaka iz njemačke, Italije, Austrije te Hrvatske i zemalja južne i jugoistočne Europe. Tomu treba dodati nekoliko već objavljenih naslova koji se bave bioetičkim temama (T. Matulić, Bioetika; Ivan Šegota, Nova medicinska etika. Bioetika). Stoga pojava knjige Etika i bioetika prof. dr. Ante Čovića, predstojnika katedre za etiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ne treba čuditi jer ona pada na plodno tlo i popunjava prazninu u sredini koja se nadahnjuje i bavi bioetičkim temama.

TRI PERSPEKTIVE

U knjizi Etika i bioetika riječ je o tekstovima objavljenim u različitim filozofskim časopisima koji se sada prvi put pojavljuju zajedno, a spaja ih tema bioetičkih te filozofsko-etičkih problema i rasprava. Nije stoga neobično Čovićevu knjigu gledati iz barem triju različitih perspektiva: informativne, polemičke i problemske. njezina informativnost, među ostalim, proizlazi iz danih odgovora na nekoliko osnovnih pitanja o bioetici: što je bioetika, koja je njezina bit, njezini izvori i razvojni momenti. Prema Čoviću, bioetika je područna, relacijsko-filozofska i pluriperspektivna etika. Pritom upozorava kako je u toj definiciji riječ o bioetici kakva bi trebala biti, a kakva još nije. Područna je etika jer je ograničena na određeno problemsko područje. Izvorište pak bioetike nije određeno filozofskom etikom, nego proizlazi iz dvojbi koje je izazvala medicinska praksa i tehnologija koja je potpomaže, ali je njezina osviještenost bliska filozofiji. Zato je prirodno uspostaviti relaciju između bioetike i filozofske etike, pa time i prema filozofiji uopće. Pluriperspektivnost bioetike stoga je osnovni metodološki ustroj bioetike te se očituje u otvorenosti prema drugim problemskim pristupima. Ona je suprotstavljena jednostranosti znanstvenih pristupa i rješenja koje bioetika nastoji prevladati. Povijesno, bioetika nastanak duguje bioetičkom komitetu koji je osnovan 1962. kako bi se ispitala nova medicinska tehnologija i njezina primjena (riječ je bila o aparatu za dijalizu). Nije bilo presudno što je taj etički komitet osnovan, nego činjenica da su u njemu sjedila samo dva liječnika. To je značilo početak interdisciplinarnoga viđenja problema, koji je izazvao napredak u medicini i teoriji.

Najdojmljiviju metaforu bioetike Čović daje u poglavlju Biopoetika i bioetika u egzistencijalnoj prozi ‘Skafander i leptir’ J.-D. Baubyja. Bauby je bio bonvivan, glavni urednik ženskoga časopisa »Elle«, a u sferu bioetičkoga dospio je tako što je, zbog posljedica kardiovaskularnog udara, završio gotovo potpuno nepomičan na granici života. Tematski i egzistencijalno-filozofijski Čović nam tu njegovu životnu situaciju, i zapravo njegov drugi život, predočuje s pomoću termina egzistencijalne filozofije (Jaspersove u prvome redu). Jaspersovo filozofiranje govori o graničnim situacijama iz umsko-refleksivnoga rakursa, dok Bauby u granične situacije (smrt, patnja, borba i krivnja) dospijeva zbiljski. Skafander je za njega postao metafora tjelesne, odnosno životne prikovanosti, koja mu omogućuje iskušavanje egzistencije na granici. Leptir je pak metafora njegova duha, oslobođena od prikovanosti tijela. Baubyjevo stanje granična je situacija ekstatične egzistencije, koju on potvrđuje kao apsolutnu vrijednost života. U tome Čović vidi biopozitivnost i biopoetičnost egzistencije, zbog kojih život nedvojbeno poprima pozitivnu vrijednost, i kao ontološki supstrat egzistencijalnosti i kao ontička razina individualne egzistencije. Bauby graničnom egzistencijom i djelom pruža jedan od najvjerodostojnijih dokumenata kojima bioetika raspolaže.

Polemizirajući s bitnim tradicijskim postavkama filozofije i teologije o odnosu moći i znanja, Čović dosadašnji znan-stveno-tehnološki napredak vidi kao jednostranu specijaliziranost te kao utilitarističko podvrgavanje i eksploatiranje prirode. Na taj način čovjek dolazi u generički sukob s prirodom. Čović zato želi skrenuti pozornost na nove ciljeve znanosti, čija je uloga dosad bila redukcionistička i jednostrana. Znanost bez etičke prosudbe ne uviđa cjelinu problema, koji raste zajedno s rezultatima njezina napretka. Nova integracijska paradigma znanja omogućuje suočavanje s opasnostima tih suvremenih znanstveno-tehnoloških projekata. Integralnu po-veznicu nove paradigme znanja Čović vidi u bioetici kao nizu silnica koje dolaze iz društvene i intelektualne sredine s novim bioetičkim senzibilitetom koji će ograničiti postojeću znanost integrativnim obzirima, promijeniti strategijske odrednice znanja, razviti integrativnu metodologiju te uspostaviti tako novu paradigmu — treće znanosti. Rezultat je nove paradigme znanja novo doba koje se zove — bioetička epoha.

ETIČKO I BIOETIČKO

Čvršći teorijski, filozofski i relacijski sklop naslovne teme etike i bioetike autor daje u istoimenome poglavlju. U osnovi, Čović želi pronaći teren na kojem će se susresti filozofska etika i bioetika. U tome mu pomaže praktičkoumska refleksija jednoga od najvećih filozofa etike: Immanuela Kanta. Ekskursom o praktičkoumskoj refleksiji, koja konstituira legalnu moralnost, Čović želi ukazati na posebnost čovjeka kao bića koje se može izdići iznad prirodnoga poretka i time se konstituirati kao slobodno biće. Sva ta teorijska propitivanja Čović poduzima kako bi sebi oslobodio prostor za sve one etičke i filozofske prosudbe s pomoću kojih bi se kategorijalno osposobio za sljedeće zadaće s filozofijskoga gledišta: eksplikaciju nastanka bioetike, tumačenje njezine razvojne preobrazbe, definiciju njezine naravi, zasnivanje bioetičke komunikacije i edukacije (na kraju knjige on se zalaže za konačno i civilizacijsko razlikovanje etike i vjeronauka u nastavi te time pledira za odvojeni laički i filozofski pristup), otkrivanje uzajamne upućenosti bioetike i filozofske etike te uspostavljanje međusobnoga produktivnog odnosa.

Treba reći da se u dijelu gdje se bavi odnosom znanja i moći Čović ne služi uvidima Michela Foucaulta o toj temi. Foucaultova bi ga razmatranja tako odvela do područja biopolitike, što bi dalo i nužan uvid u jedno drukčije, vjerojatno manje pozitivno viđenje problema, ali i dalje poticajno jer bi se time teorijski proširila tema. Bez obzira na to, Etika i bioetika Ante Čovića dobrodošla je knjiga koju treba čitati. Ako znamo da u svijetu već postoje bioetičke enciklopedije (više od jednog izdanja), moramo biti svjesni da pred sobom imamo autora koji se nije prihvatio običnoga teorijskog posla, nego onoga koji proizlazi iz kulturno i civilizacijski nametnute potrebe.

U teorijskim razmatranjima autor otvara brojna teorijska i filozofska pitanja promišljajući mnoge suvremene probleme etike i bioetike te svega onoga što im prethodi, ali što bi im moglo i slijediti. O tome svjedoči njegovo zahvaćanje u one okolnosti koje su dovele do bioetike, ali i u teorijske postavke koje su anticipirale relacijske filozofske premise (F. Bacon, I. Kant, R. Wisser) što su otkrile vrijednost etičkoga spram bioetičkoga. Posebna vrijednost sastoji se u eksplikaciji različitih vrijednosnih opcija i svjetonazorskih mogućnosti. Etika i bioetika time otvara mogućnost da svatko tko želi razmišljati o bioetici i njezinim ishodištima iz različitih pozicija tako i čini. Stoga Čovićevo istica-nje kako iza bioetike ne stoji samo intelektualni nego i društveni angažman samo potvrđuje širinu i globalni domet teme.

Snježan Hasnaš