Dosljedno u otklon

Dosljedno u otklon

Najtočnije bi određenje moglo biti da je riječ o enfant terribleu naše umjetnosti, o autoru koji neposredno reagira podjednako na izazove života i izazove umjetnosti

Odlučujući se za zahtjevnu formu monografske prezentacije, Darwin Butković preuzeo je i rizik uranjene zaključne ocjene o svome likovnome radu. U toj kušnji nije upitna razina cjeline ili nedostatak vrsnoće u fragmentima djela, nego konačno određivanje intencije djelovanja i karaktera opusa. Kao malo gdje u Butkovićevoj se produkciji, naime, discipline i tehnike toliko prepleću, stilovi i poetike interferiraju, a razdoblja i etape prožimaju ili ciklički ponavljaju, da ocjena nikako ne može proizlaziti iz zbroja niti se zasnivati na dosljednosti autorskoga govora. Takvo je uvjerenje posljedica svjesne namjere, a ne metodološke zbrke: za autora stajalište je najčešće ispred fizičkog objekta, misao prije materijalne izvedbe, ideja prethodi operacionalizaciji. Reklo bi se, dakle, da je riječ o postupku konceptualca koji proces nastanka djela podvrgava stanovitu stupnjevanju, pri čemu dijelovi pojedinih procesa ne moraju biti uvijek potpuno usuglašeni. Butković, ipak, nije konceptualni umjetnik već i stoga što ustrajava na tvarnosti djela i na tome da se ta fizičnost pokaže u elementarnoj, često i gruboj formi.

Autori varaždinske izložbe nastojali su na strogoj podjeli i čvrstu omeđivanju pojedinih cjelina (slikarstvo, kiparstvo, performans), pa čak i na izrazitoj estetskoj ambijentalizaciji. Možda je takav pristup prihvatljiv ako je cilj klasična, hladna i objektivna monografska obrada, ali ne vidim osobita razloga da se djelo u svom punom naponu i, posebice, da se rad čija je temeljna vrijednost u bogatstvu i slobodi meandriranja različitim likovnim oblicima i postupcima disciplinira sabijanjem u prostorne i duhovne kaveze ili, još neobičnije, da mu se preko glave navuče ornat. Točno je da Darwinovi objekti, skulpture i slike djeluju u ambijentu, njihove se amblematičnost, rustičnost i konotativnost potenciraju u dijalogu s prostorom, ali se njihov primarni značenjski sloj ne odčitava putem forsirane estetizacije. Štoviše, mogli bismo reći da se elementarno, prvobitno, arhetipsko, naturalno, pa i ružno mogu odčitavati samo u svojoj intaktnosti, u neutralnu prostoru i ambijentu. Tada, naime, Butkovićevi radovi funkcioniraju kao akcije svijesti, a ne samo kao osjetilne emfaze. Promotri li cjelinu pozornu promatraču teško da će izbjeći zaključak o veliku Darwinovu performansu. Čak i u primjerima gdje dominira čvrsta materijalna struktura, a kamoli ne u konceptualnim rješenjima i virtualnim formama kao da su znakovi u funkciji sustavna i temeljita preoblikovanja: sve forme, oblici, radnje i postupci kao da nastoje konvencionalni ustroj i uobičajni raspored stvari uspostaviti po mjeri autorova svijeta. Taj je svijet često ludičan, nekad ironičan i samoironičan, a ponekad i anarhoidno konstruiran. Čak i ono što je u početku bio motiv — kao karakteristična glačala, satovi i telefoni — s vremenom je postalo znak, a onda i konceptualni okvir u kojem se, kako piše Ksenija Kipke, jedna od autorica izložbe, »autor poistovjećuje sa svojim oblikom i svijet doživljava trajno obilježen njime«. Redukcija forme na stilizirane oblike triju kućanskih predmeta dovest će, dakle, do univerzalna metaznaka: SA PE TE proizlazi iz predmetnoga svijeta, ali ostaje duhovna kategorija iz čije se perspektive taj svijet sagledava.

Više od priklona formalnim vrijednostima i estetskoj mjeri Butkovićevi se radovi otklanjaju: prema nedotjeranu izrazu, prema nepotpunu prizoru, prema sapetoj ekspresiji, prema dvosmislenu simbolu, prema reduciranu jeziku... Zaigravši na kartu redukcije i labavo definiranih faza on je nužno uspostavljao i meke granice među umjetničkim disciplinama: slikarstvo iz svoje plošnosti prelazi u prostor, skulptura se često preslaguje u instalaciju i ambijent, dinamični performansi koriste statične objekte, permutirani fotografski rad sapinje se okvirom, a okviri postaju sastavnim dijelovima slika. Stoga o radovima Darwina Butkovića, slikara koji je završio ALU u Zagrebu u klasi prof. Kulmera 1988. godine te magistrirao restauraciju u Ljubljani, samo uvjetno možemo govoriti terminima slikarstva, kiparstva i performansa. Najtočnije bi određenje možda moglo biti da je riječ o enfant terribleu naše umjetnosti, o autoru koji neposredno i na prvu ruku reagira podjednako na izazove života i izazove umjetnosti, stavljajući uvijek u prvi plan ideju osobnog odnosa — ponekad hladno objektivna, ponekad naglašeno ekstatična — i praksu stilske otvorenosti i interpretativne slobode. Te su osobine predodredile i njegovo mjesto u novijoj hrvatskoj umjetnosti, mjesto koje je ponekad nagrada za autonomnost i nekonvencionalnost, a ponekad kazna za (olaku) slobodu iskakanja iz stilskih zabrana.Marijan Špoljar