Dokumentarist od formata

Dokumentarist od formata

Premda se Katićevi filmovi doimlju možda od svih u tom razdoblju najdržavnijima, premda se čini da je Katić najmanje od svih težio za osobnošću, vrlo je vjerojatno da je njegov filmski rukopis najosobniji, najprepoznatljiviji

Trojica najistaknutijih tvoraca Lisinskog (1944), Oktavijan Miletić, Branko Marjanović i Milan Katić (scenarist i koautor knjige snimanja), bili su među rijetkima, ako ne i jedini ljudi tog vremena u Hrvatskoj, ne više nezavisnoj nego narodnoj, koji su o filmu nešto djelatno znali. Film je tada »za nas bio najvažnija umjetnost«, svatko tko je nešto znao dobro je došao, pa se Miletiću, Marjanoviću i Katiću ne samo progledalo kroz prste i oprostilo što su radili u doba NDH nego su im u novoj, mladoj, socijalistički poletnoj kinematografiji bile povjeravane i najozbiljnije i najdelikatnije zadaće. Razlogom se možda mogu činiti i neke prijašnje zasluge: lijeva i obiteljska uvjerenja, pokušaji održavanja nekih veza s partizanima, spašavanje toliko potrebne filmske tehnike prije povlačenja Nijemaca iz Zagreba, no ipak, a i za svaki slučaj, Miletić se u poraću sakrio iza svoje kamere i zadugo se nije prihvaćao režije, igranofilmske nikada više… Marjanović je muku mučio kako pomiriti vlastito shvaćanje profesionalizma s postojećim prilikama i neprilikama sve agresivnijeg režima, smirivši se tek desetak godina poslije u prelijepoj oazi filmova o prirodi, bez ljudi…

Državni redatelj

Milan Katić (1900-1969), nesuđeni dirigent, publicist, novinar i urednik, likovni kritičar, scenarist, debitira kao režiser već 1946. Proslavom 1. maja, a iste godine radi i film o važnosti fiskulturnog pokreta Snaga i mladost, kao i minidokumentarac, promidžbeni Na izbore. Godine 1947. nastaje film o opismenjavanju Iz tame u svjetlost te Zagrebački velesajam 1947, film koji tada, normalno, nije bio samo obični naručeni film, nego je imao šire propagandno značenje. Godine 1948. Katić također radi dva filma: Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji i Dan fiskulturnika Hrvatske.

Sami naslovi, odnosno nabrajanja tema koje je Katić obradio u prve tri godine režiserskoga rada, nedvosmisleno sugeriraju kako je Katić bio neka vrst državnoga službenog režisera. Spomenimo da je Katić 1948. bio neko vrijeme i redaktor Filmskog pregleda, opet dakle u ulozi službenog, državnog čovjeka. Sve je to istina, no istina je isto tako i to da su svi režiseri tog doba bili državni, službeni režiseri. Uostalom, svi oni bili su i namještenici državnoga filmskog poduzeća FNRJ, direkcija za NR Hrvatsku, koje je nešto kasnije postalo Jadranfilm. Sva je razlika između Katića i većine ostalih, što je Katić bio potpuno svjestan svoje službenosti i državnosti, nije to filmovima ni odveć isticao, no nije se ni stidio toga. Odnosio se prema tome možda s blagom dozom samoironije iskusna čovjeka: umjetnik, a službenik, smiješno — zar ne?

Katić je jednostavno radi-kalizirao problem u kojem se našao: u redu, pristao je, kad sam već službeni režiser, radit ću službene filmove. I dok su jedni i kad je trebalo i kad nije dokazivali ispravnost i budnost i pretjeranom revnošću srljali u glupost, dok su neki drugi filmskom pretencioznošću pokušavali prikriti tanašnu inspiraciju i time samo uvećavali prazninu svojih djela, Katić se mogao mirno prepustiti poslu: pozorno je promatrao, pazio da obvezatne atribute vremena ne stavi u neprimjeren kontekst, trudio se da pomno uskladi ono što se snima s onim, toliko prepoznatljivim iz tog vremena, kako se snima.

Primjerena euforičnost

I Katiću se ne može dogoditi da mu ljudi u kadru iz čista mira aplaudiraju, trče, puni su elana. Aplaudiraju kad je neka proslava, trče kada se natječu na nekom krosu, puni su elana kad posao koji pred kamerom rade zahtijeva i trud i samoprijegor i elan. Euforičnost u Katićevim kadrovima, kako god vrlo često bila i pretjerana i vrlo naivna, uvijek je primjerena duhu situacije koja se snima. I gle paradoksa: premda se Katićevi filmovi doimlju možda od svih u tom razdoblju najdržavnijima, premda se čini da je Katić najmanje od svih težio za osobnošću, vrlo je vjerojatno da je njegov filmski rukopis najosobniji, najprepoznatljiviji.

Katićeva do kraja radikalizirana startna dokumentaristička pozicija urodila je eto plodom: kao rijetko tko od poratnih hrvatskih dokumentarista Katić uspijeva dosljedno voditi film od početka do kraja, u njega je najmanje nepotrebnih digresija, u njega najmanje smetaju spiker i glazba. »Život današnjice traži od nas da ne ostanemo slijepi kod zdravih očiju« —govori spiker u filmu o opismenjavanju Iz tame u svjetlost, a za to je vrijeme u kadru čovjek u već poodmaklim godinama na ploči u razredu i uči pisati. U dvostrukoj ekspoziciji vidimo i ženu, dosta krupno snimljenu, kako žmirka, odnosno progledava, »ne ostaje slijepa kod zdravih očiju«. Reći ćete možda: naivno, smiješno rješenje. Slažem se. Ali ta naivnost, zaboga, ta naivna vjera da će se problem opismenjavanja brzo riješiti i njime će prestati sve naše teškoće, i to je dokument jednog vremena, istina o poletu, zanosu, pionirstvu jednoga doba, istodobno i istina o zabludama i kontroverzama raznih vrsta tog istog doba.

Plemenita naivnost

Katić je, slično kao u navedenom primjeru, često posezao za naivnim rješenjima, no bila je to naivnost u najplemenitijem smislu riječi, naivnost koja iznenađuje. Iznenadit ćemo se otkrićem da cinéma-ve` rité, direktni film, ima u nas i dalekih preteča (Na izbore), iznenadit ćemo se širinom snažnih dokumentarističkih zamaha (odlični Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji), iznenadit ćemo se i obzirnošću i pritajenošću režijskog postupka (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1949). Pritom Katić uvijek ostaje svoj, ostvaruje, iako višeslojan i složen, uvijek jasan dokumentaristički odnos prema onome što snima i pokazuje se, čini se, najmarkantnijom osobnošću poratne hrvatske dokumentaristike. A filmovi Na izbore, Iz tame u svjetlost i Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji u samu su vrhu onodobnih dokumentarnih ostvarenja.

Vrhu svakako pripada i film Snaga i mladost bez obzira na moguće dvojbe oko autorstva filma. Naime, prema Filmografiji jugoslovenskog filma 1945-1965, Institut za film, Beograd 1970, kao pisac scenarija i režiser naveden je Milan Katić, a Branko Marjanović montažer je filma. Naslov filma je Snaga i mladost ZREN, a za neupućene valja reći da je ZREN kratica pokliča: Za Republiku naprijed! Terminologija špice filma, barem kopije koju je autor ovih redaka nedavno pregledao, kazuje ponešto neprecizno, no ipak drukčije:

Jadran film prikazuje

fiskulturni film

SNAGA I MLADOST

Snimatelji produkcija

»Jadran« Zagreb

»Zvezda« Beograd

»Triglav« Ljubljana

Vodstvo filma

Milan Katić

Stručna suradnja

Fiskulturni savez Hrvatske

Režiser montaže

Branko Marjanović

Montaža

Carmen Lukijanović…

I tako dalje. Pa se ti sad snađi! I što li zapravo znače ono »vodstvo snimanja« i »režiser montaže«? Teško je to danas odgonetnuti, premda, naposljetku, i nije najbitnije, tko je koliko zaslužan ili najzaslužniji za Snagu i mladost. Film ostavlja snažan dojam, montažno je upravo virtuozan, a svakako ima u njemu i nešto od spominjane katićevske naivnosti i usredotočenosti na predmet interesa. Paralela pak s jednim drugim Katićevim filmom, Dan fiskulturnika Hrvatske koji, s urednom sada već špicom, pokazuje kako interes za fiskulturu ni dvije godine kasnije ne jenjava, sugerirat će da je vrijednosti Snage i mladosti umnogome pridonijela upravo Marjanovićeva predanost montaži kao iskazu vrhunske filmske profesionalnosti. Ipak, i postojanost Katićeva interesa za koreografiranu fiskulturu bila je, čini se, trajna, o čemu svjedoči i njegov posljednji film, u korežiji sa Stjepanom Velićem, II Gymnaestrada (1957).

Dar tjelovježbi

Snaga i mladost (bio ZREN u naslovu ili ne bio) srednjometražni je film, traje blizu pedeset minuta, zanosna je oda tjelovježbenim asocijacijama na pobjede raznih vrsta i na gradnju budućnosti jedne, samo jedne vrste: socijalističke, Staljinove i Titove. E, a da bi se to omogućilo, kazuje nam sljedeći Katićev film, šestominutni Na izbore, treba izaći na izbore. Natpis u dvostrukoj ekspoziciji na posljednjem kadru filma, jednom švenku nadolje od punog kadra letaka na nebu do mnoštva na prepunom tada još Trgu bana Jelačića, upućuje nas: »Svi na izbore za Ustavotvorni sabor Narodne Republike Hrvatske, za kandidate Narodne fronte, najbolje sinove naše zemlje, za bolju budućnost naših naroda!«

Film i počinje pozivom na izbore čija je slikovna podloga desetak kadrova lijepljenja plakata za izbore, čitanja tih plakata, dijeljenja prigodnog materijala, da bi se onda u najklasičnijoj maniri cinéma-ve` rité dvadesetak godina prije masovnoga prihvaćanja te metode i u svijetu i u nas, pojavili pred kamerom pa govorili u kameru reprezentativci najboljih sinova naše zemlje: jedan radnik-sindikalist iz Splita, jedna afežeovka iz Varaždina, jedan pukovnik iz Virovitice, pa radnik-udarnik iz Vukovara, tajnik omladine iz Metkovića, jedan seljak pa zadružni rukovodilac iz Karlovca… U ciglih šest minuta Katić će uporabiti gotovo sve poštapalice spomenute metode. Tako će sindikalist za svojim radnim stolom, završivši neki spis, tek podići pogled izravno u kameru i početi svoju lamentaciju, nastavit će je u bližem planu, završiti…

Afežeovka će, noseći u naručju jedno dijete, i inače okružena djecom u nekom domu za nezbrinutu djecu, pristupiti kameri i početi u nju govoriti. Bit će tek jednom presječena, netonskim kadrom djece slušača. Pukovnik (Ivan Šibl) sve će obaviti u jednom kadru: svrnut će u kameru pogled s radnog stola pred zemljovidom i izdeklamirati svoju poruku. Za radnika, udarnika i konstruktora bit će potrebna čak tri kadra: u prvom on radi, u drugom će nam izravno i krupno u kameru saopćiti i kako je sve što je postigao postigao ne toliko fizičkim naporom već razmišljanjem, u trećem kadru opet naš udarnik, razmišljajući, radi… I kad nas Katić nedvojbeno uvjeri u istinitost govorenja u kameru, uporabit će i neka druga rješenja. Pa će tako prije kratka krupnog plana jedan od junaka biti snimljen u širem planu, u skupini, kako govori grupi, a kako mi ne bismo zapazili da svih dana snimanja Katićevi snimatelji Oktavijan Miletić, Krešo Grčević, Frano Vodopivec i Hrvoje Sarić nisu imali na raspolaganju tešku i blindiranu tonsku kameru.

Katićev cinéma-verité iz 1946. ostat će, nažalost, poprilično nezapažen u našoj filmskoj literaturi. Bogatije i razvijenije kinematografije, siguran sam, znale bi na dostojanstveniji pa i bučniji način obilježiti takav, ma kako skroman pokušaj i pothvat.

Brojnost podataka

U Katića uvijek sam cijenio i količinu podataka koje njegovi filmovi donose. Kad vam čovjek podastre podatke o broju nepismenih po republikama i regijama u filmu Iz tame u svjetlost, gotovo da ste u nevjerici, ali zasigurno ste spremni onda prihvatiti kao nimalo nasuptilno filmsko rješenje svjedočenje o računanju rogašem ili rabošem, o zarezivanju crtica na komadiću okrugla drvceta. I kad se takav račundžija (broja prevezenih kola) nađe u kadru zajedno s volom (koji vozi ta njegova kola), vi jedva da ste svjesni blage i nimalo podcjenjivačke ili podrugljive sugestije kako su u kadru zapravo dva vola. »Na putu iz tame u svjetlost ovladali su ti ljudi«, reći će Katićev spiker, »mnogim teškoćama, ovladat će i olovkom i papirom.«

Je li u Katićevim filmovima, sasma neovisno od ideoloških implikacija, zaista riječ o kalvariji, o putu iz tame pa makar i u svjetlost socijalizma? Ne znam zapravo kako sebi objasniti zašto netremice i s uzbuđenjem gledam pune tramvaje ljudi, ljude kako vise iz tih tramvaja kad idu na Dan fiskulturnika Hrvatske na stadion u Maksimir, gdje danas Dinamo skupi na nekim prvoligaškim nogometnim utakmicama jedva petstotinjak gledatelja. Ne znam ni kako objasniti poštovanje koje izaziva promatranje izložaka na Zagrebačkom velesajmu 1947. godine: tračnice izrađene prije roka za prugu Šamac — Sarajevo, sirovine tekstilne industrije: konoplja, lan… pa raznorazne rudače, daske, prvi kinoprojektor izrađen u Jugoslaviji, onaj Iskrin… Gledate (u današnjem, raspadajućem Studentskom centru) i zasebne paviljone Sovjetskog Saveza (glavni izložak: traktor Staljinac), Albanije, Bugarske, Čehoslovačke, Poljske, Mađarske, ali i Švicarske i Nizozemske…

Kulturtregerske teme

Posebna je priča Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji, »dokumentarni film« — kako je podnaslovljen — »o podizanju spomenika, simbola ljubavi i zahvalnosti jugoslavenskih naroda Crvenoj armiji Sovjetskog Saveza«. Nakon skicozna, djelomice i animirana upoznavanja s tijekom bitke u kojoj su Treći ukrajinski front i ne znam više koja brigada Jugoslavenske armije pod zapovjedništvom Koste Nađa 1944. prešle Dunav i prisilile njemačke snage na povlačenje, nakon prikazivanja i arhivskih snimaka Moskve kada je Staljin izdao zapovijed da se u čast junaka proboja ispali toliko i toliko plotuna, eto nas već u suvremenosti: majstor Augustinčić obilazi teren kod Batine Skele, inspirira se, saznaje od očevidaca razne detalje o bitki i junaštvu… Prve skice, makete… početak radova, uključenje u rad velikog broja i drugih majstora, među inim i Antunca, Kršinića… Sadra, bronca, brački kamen… Putovanje dijelova skulpture do Batine… i konačno, otvaranje: u nazočnosti autora Augustinčića, jugoslavenskih i sovjetskih generala i visokih dužnosnika govor drži Koča Popović… Otvara se spomenik koji i dan-danas stoji na svome mjestu, a o održavanju kojega navodno skrbe Ukrajina i Rusija…

Prilike se u državi ponovno mijenjaju, još jedan politički zaokret… Katić je već pomalo umoran, čak i od svoje službenosti i državnosti… Nije ni prvi ni jedini koji se prije rastanka s filmom utječe kulturtregerskim temama: Dubrovnik (1953), Vincent iz Kastva (1956)…Zoran Tadić