Apokalipsa po Anakinu

Apokalipsa po Anakinu

Posljednji kadrovi Ratova zvijezda iznenađujuće snažno rezoniraju sa svime što smo svih ovih desetljeća voljeli u Lucasovoj sagi, ali i sa svim onim razlozima iz kojih smo

je voljeli. Osveta Sitha tako postaje više od kolosalno moćna spektakla: to je prva velika apokaliptička tragedija novog milenija

Paradoks je jasan: bez Ratova zvijezda ne bi bilo današnjeg Hollywooda i prezasićenja javnosti brandom — iako su baš Ratovi zvijezda jedini megabudžetni filmovi naših dana nastali u posve neovisnoj produkciji. Dok je prvi film iz 1977. godine, prekršten nešto poslije u Epizodu IV: Novu nadu, još bio proizveo 20th Century-Fox, autor serijala George Lucas samostalno je financirao sve ostale nastavke. Nažalost, kako bi im zajamčio uspjeh, gotovo je uvijek u njih uvrštavao kompromisne elemente — Ewoke u Epizodu VI, Gungance u Epizodu I, ili pak dramski neutemeljenu akciju u Epizodu II. Tek u dva filma, nastala na početku i kraju neovisnoga postojanja sage, Lucas je imao dovoljno povjerenja u sebe i svoju građu da kompromise stavi na stranu. Tako je nastao najobožavaniji nastavak sage, Epizoda V: Imperij uzvraća udarac, a takav je slučaj i s Epizodom III — na silno olakšanje dugogodišnjih poklonika serijala, koji su već bili uvjereni da se Lucas nikad neće moći riješiti dvojne ovisnosti o komercijali i tehnologiji.

Osveta Sitha prvi je doista zreo film digitalne ere. Sve ono što je još bilo eksperimentalno u preinakama prve trilogije i prvim dvama nastavcima — digitalni likovi i ambijenti, te digitalna tehnologija snimanja — u ovome filmu napokon postaje obično sredstvo za rad. Da, digitalni likovi tu stoje rame uz rame s ljudima od krvi i mesa, ali sad su ravnopravni; sudimo ih po kvaliteti izvedbe, a ne po samom činu postojanja. Da, film snimljen isključivo u studiju izgleda prostranije i epskije od bilo čega ikad viđenog na velikom ekranu, a to se pri gledanju ne doima proizvoljnim, nego primjerenim. Razdjelnice animiranog i igranoga filma pritom su posve zamućene; Lucas je razvio zrelu tehnologiju stvaranja filmova, ali i priliku da se napokon u potpunosti posveti naraciji. Grč stvaranja tako je ustupio mjesto radosti pripovijedanja — i dao prostora stvarnoj ljudskoj priči.

Silnice sudbine

O sadržaju Epizode III, filma u kojem Anakin Skywalker postaje Darth Vader, unaprijed se znalo gotovo sve. Kako i ne bi, kad je riječ o središnjem nastavku sage: znamo sve što mu je prethodilo i što će nakon njega doći. Je li moguće u tako sapetom dramaturškom okruženju uopće ispripovijedati intrigantnu i neočekivanu priču?

Jest: a to je prvo dobrodošlo iznenađenje u Osveti Sitha. Ključna riječ u ovome filmu jest fatum — kob, usud i sudbina, temelj snažne tragedije otkako je svijeta i vijeka. Anakinov pad na Tamnu stranu Sile, razaranje svih spona ljubavi i bratstva između njega i bližnjih, te uništenje cijeloga demokratskog poretka Galaktičke republike tu su intimno povezani, poput domina koje neizbježno ruše jedna drugu. Film je mogao imati banalnu radnju tipa »Jedi dok ne postaneš Sith«, ali način na koji je Lucas scenaristički uobličava (potvrđeno je, usput, da su mu pripovjedne i dijaloške savjete davali dramatičari poput Toma Stopparda — što se vidi) odaje stvarno majstorstvo tkanja tragične građe.

Svi Anakinovi postupci u filmu temelje se na njegovoj želji da izbjegne zlo koje je darom prorokovanja predvidio; svi postupci Jedija zasnovani su na želji izbjegavanja mraka u Anakinovoj budućnosti koji osjećaju — iako im proročanstvo kazuje da je on Izabranik, onaj koji će dovesti životvornu Silu u ravnotežu. (Priče o fatumu, od Edipa do Macbetha, zahtijevaju postojanje proročkog elementa: svi nastavci Ratova zvijezda pričaju o njemu, ali samo ga treći i peti nastavak stavljaju u narativno središte. Leži li u tome neopipljivi razlog njihove posebnosti?) Uz protagonista i njegov viteški red voljne da svoje postupke potčine izbjegavanju sudbine koju unaprijed znaju, dovoljan je samo jedan dijaboličan lik da izmanipulira njihove dobre namjere za vlastiti probitak: senator Palpatine u ovom će filmu konačno spojiti prijašnji lik lukavog političara s mefistofelovskim Imperatorom u jezovito konzistentnu cjelinu. Političke konotacije neće nikome promaknuti — internet već bruji od pitanja »Je li Palpatine zapravo George W. Bush?« — ali Lucasov diabolus samo je krajnje oličenje načela zloporabe civilizacijskih institucija u sebične svrhe. Kozmičko okružje i univerzalno načelo korupcije u Osveti Sitha dovedene su u jezovito prikladan razmjer: primjenjivost radnje na vrijeme u kojem živimo samo je odraz točnosti arhetipa s kojim je Lucas cijelo ovo vrijeme operirao.

Zvjezdane suze

Snaga koncepta, pak, zbiljski postaje jasna tek pri pogledu na snagu intimnog rasapa koji film donosi. Dok početnih pola sata filma donose najuzbudljiviju kontinuiranu akcijsku sekvencu serijala uopće, vrijedi uočiti kako ona ima dvije snažne dramske funkcije. Ona Anakina dovodi u moralnu dvojbu — ubiti ili ne ubiti? — koju će na Palpatineov nagovor riješiti negativno; upravo će ga odatle potekla grižnja savjesti (znak njegove dobrote!) nagnati da postupi suprotno kad se opet nađe u takvoj situaciji — i time izravno omogući Palpatineu da postane Imperator, nakon čega Vader postaje neizbježan. Također, uza svu zabavu uvodne sekvence, ona samo potcrtava bratsko prijateljstvo između Anakina i Obi-Wana, bez čega njihov konačni dvoboj ne bi imao potresnu moć koja ga prožima. Teško je ne suosjećati s Anakinovom trudnom suprugom, idealističnom Padmé, kada joj zbog svega toga prepukne srce: ovo je priča o propasti i padu dobrote iz najboljih namjera.

Znali smo da će do svega toga doći, ali nismo znali kako: nadam se da govorim u ime svih onih koji su desetljećima vjerovali u Ratove zvijezda kad kažem da je Osveta Sitha nadmašila sva očekivanja. Ma koliko opravdane bile sumnje nakon polovične kvalitete prvih dvaju prequela, trećim i konačnim filmom Lucas je dao svojoj sagi težinu i moć kojima je malo toga u povijesti fantastičke kinematografije ravno. Kad se u završnici sve narativne silnice poslože u konstelaciju iz koje je radnja izvorne trilogije neizbježna, to začudo nije tek mehaničko zatvaranje dramaturške konstrukcije. Posljednji kadrovi Ratova zvijezda koje ćemo ikada vidjeti na velikom platnu iznenađujuće snažno rezoniraju sa svime što smo svih ovih desetljeća voljeli u Lucasovoj sagi, ali i sa svim onim razlozima iz kojih smo je voljeli. Osveta Sitha tako postaje više od kolosalno moćnog spektakla: to je prva velika apokaliptička tragedija novog milenija.Vladimir C. Sever