Zvukovno bogatstvo

Zvukovno bogatstvo

Svjesni da partitura ne smije smetati filmu ni kao dobra ni kao loša, ali da je u filmu glazbi dopušteno sve ako funkcionira i dobro zvuči, Ferina i Miholjević prepustili su se nesvakidašnjem tematskom pristupu

Kad sam prvi put gledala Sto minuta Slave Dalibora Matanića, u sjećanju su mi ostale uvodne scene djetinjstva Slave Raškaj, koje sam povezala sa zimom i zimskim ugođajem. Ponovno gledanje filma s daleko pozornijim slušanjem glazbe vrlo me iznenadilo: uvodne scene uopće se ne zbivaju zimi, nego zimski ugođaj stvara stakleno-neobična glazba Matanićeva uobičajenog tima. Glazbu su, naime, skladali Pavle Miholjević i Jura Ferina, pripadnici skupine Svadbas, koji se sve više i sve sigurnije i sve uspješnije upleću u hrvatski filmskoglazbeni biznis (ako se to tako može nazvati). Njihov je glazbeni pristup filmu Sto minuta Slave istodobno funkcionalan i suvremen, prepun ideja na koje, uostalom, navode scenarij Roberta Perišića i redateljske dosjetke Dalibora Matanića. Svjesni da partitura ne smije smetati filmu ni kao dobra ni kao loša, ali da je u filmu glazbi dopušteno sve ako funkcionira i dobro zvuči, Ferina i Miholjević prepustili su se nesvakidašnjem tematskom pristupu.

U nizu tema koje se neprestano izmjenjuju, tematski rad postaje slušno neuhvatljiv. Jer skladatelji mijenjaju glazbene žanrove kao što redatelj mijenja filmske — poigravaju se imitacijom dječje pjesmice koja opisuje Slavu kao nemoguće dijete, povremenom uporabom ilustracije (kada mala Slava nogom udari svećenika ili kada kap vode padne u rijeku), gustim akordima i zvučnim efektima ponekad potrebnima da naglase čudan svijet u kojemu se gluhonijema slikarica iz Ozlja kreće, nježna klavirska sola čije su dvije ruke pozorno vođene u sporu polifonom isprepletanju (kada Čikoš promatra Slavu kako spava te joj se zavlači u krevet), gotovo okomite violinske poteze koji se pojavljuju kada se, nakon gruba raskida, Slava i Čikoš prepoznaju na zajedničkoj izložbi...

Svaki pojedini glazbeni element odraz je filmskoga djela: violinski potezi koji na trenutak preplavljuju klasičnu glazbenu pozadinu na izložbi (redatelj se koristi i klasičnom glazbom kako bi podcrtao uniformiranost društvenih događaja) vo-de u potpuno nestajanje glazbe i svakoga zvuka u trenutku društveno skandaloznog zagrljaja — ti violinski potezi s jedne strane odgovaraju uzburkanim osjećajima Bele Čikoša i Slave Raškaj, a s druge se strane mogu usporediti s naglim potezima za-nesena umjetnika.

SNAGA TIŠINE

No, redatelj i skladatelj mnoge ključne scene ostavljaju bez glazbe. Razlog je očit: pri opisu života, djela i napose unutarnjeg života gluhonijeme slikarice trebalo je prodrijeti u njezinu nutrinu i prikazati neke događaje iz njezine (zvučne) perspektive. Stoga igre poput potpune odsutnosti svakog zvuka u trenutku zagrljaja na izložbi (u sceni nestaju i prizorna glazba i popratna glazba, pa čak i zagrižljivo tračanje društveno aktivnih kružoka intelektualaca i umjetnika) imaju potpuno filmsko, emotivno i narativno opravdanje. U nekim scenama (npr. scena slikanja Kirke) redatelj će gledatelje prepustiti isključivo zvukovima i šumovima koji postoje u prizoru: a kako je Slava gluhonijema, tako se čini da Čikoš razgovara sam sa sobom, ili uopće ne razgovara nego scenu ispunjava bjesomučnim potezima ugljenom po papiru koji isto tako bjesomučno neugodno škripi... Zvukovno bogatstvo filma odražava Slavinu vanjsku tišinu i unutarnju raskoš. Pa kada se sve skupa pretvori u mješavinu sjećanja, pripovijedanja, nadrealističkog zamišljanja i stvarnih događaja, u glazbeno-zvukovnoj paralelnoj mješavini (koja uključuje čak i američki country izveden na bendžu) otkrivamo pjesmu Jesenje lišće koju izvodi starica. Ona je, slušana i retrogradno, i u instrumentacijski izobličenu obliku, tema Slave Raškaj koja čeka velikog umjetnika Čikoša da je primi ili koja, nešto kasnije, ljutito napušta istog velikog umjetnika koji je u međuvremenu postao njezin ljubavnik. Izvedena na nekom neobičnom instrumentu čiji zvuk podsjeća na sintetizirani glas (zvuk je najvjerojatnije računalno proizveden), ta jedna tema potkraj filma doživljava najrazličitije mijene (ponajviše instrumentacijske, ali i one su dovoljne da je potpuno izobliče) da bi se na samu kraju pretočila u najneobičniji, ali izrazito rječit završni song uz završnu špicu: pjesmu Jesenje lišće izvodi starački glas koji je odraz Slavina i Čikoševa umora od okoline, starenja priče o Slavi Raškaj koja je živjela početkom dvadesetog stoljeća, a i stanja života koje sirota mutava Slava nikada nije uspjela dosegnuti — starosti.Irena Paulus