ŽURNO OTPUTOVALI

ŽURNO OTPUTOVALI

Kada danas bolje promisliš, uviđaš da je Pavlov život bio više nego priprava za smrt; bilo je to umiranje samo. Nije da je nešto posebno bolovao, ili ikako, ali ona opća organiziranost građe, od koje se sastoji naš život u tijelu, bila je u njega slaba, povezanost nekako ovlašna. Ništa u njegovu biću nije izgledalo pritegnuto jakom voljom, niti je bilo od duljih jamstava. S Mirkove i Petrove strane - a međusobno neovisno - posvjedočeno ti je mnogo godina poslije u velikom gradu, gdje i danas svi živimo, da je Pavla uvijek nešto drugo boljelo i da se raspitivao, kako je to kod njih: postoji li stalno žarište, ili se ono stalno seli, kao u njega. No oni u njegovu uzrastu nisu, razumije se, ništa takva osjećali. S tobom se i danas slažu da je polog za dug život onaj uvijek isti, povremeno tinjajući, takozvani dežurni bol, do prepoznatljivosti inventaran, od skoro radosna jamstva, da se stvari ne kreću u lošijem smjeru.

I baš zato bi u Pavlovu slučaju trebalo s respektom ustuknuti pred višnjom voljom, što je kao volja bila takva, da je on stvoriteljevim ostvarenjem sebe kao čovjeka šutio na tu nepravdu. Bio je tako skrušen vjernik da od toga nije ni vidno trpio, jedino se vidjelo da se znatno trošio ondje gdje su drugima tek navirali životni sokovi. O proljetnom buđenju u tom našem dotad jedinome, mladićkom dobu nije bilo njegova glasa potvrde. Nikakvih pitanja nije postavljao svome tvorcu, niti je u Pavlovim lirskim bilježnicama potvrđena ikakva takva tužbalica. Za spomenare ne znaš. Kao da je na svom primjeru osjetio srh pred Božjim stvaranjem: bjelodanim, a opet nedokučivim. Činiš to na svoj način i sam, pa nisi razumio ništa ni onda, dok kao dijete nisi postavljao nikakvih takvih pitanja, niti razumiješ danas, kad sa svim svojim godinama jednako nemaš odgovora. Ipak ono u što te uvjerio kraj stoljeća jest izvjesnost o tisućama biočipova u svakom od nas, na neponovljiv način urašćenih u jedinstvenu postavku čovjeka na priliku svevišnje volje, a opet toliko različitu od prvog i svakog sljedećeg bližnjeg. Pa takvoj prebogatoj tvorevini, ostvarenju čovjeka pojavno nenalik nikom osim sebi, predodžbeno nalik Spasiteljevu sinu, dati tako kratak jamstveni rok življenja, kao da se radi o kakvu naprečac sklepanu, čak serijskom stroju, vikendaškom proizvodu pijanih fušera! Ili je Pavle pak uistinu negdje drugdje već prebivao - ima svjetova - pa došao umoran provesti tek jedan nezemaljski dug vikend među nama… Okruglu tisuću dana išao je s drugima u osnovnu školu, s tobom u isti razred. Majke su vam prijateljevale.

Tebi koji riječi pamtiš bolje nego stvari, a stvari kudikamo bolje od događaja, naprosto, eto, nije čudno što u druženju s Pavlom nisi ništa bolje upamtio od nekoliko riječi slobodnog stiha, i da si te nemušte stihove ipak pamtio cijeloga života. To je bilo još u malome mjestu, a stih je glasio: »Ja sam negro, crn kao noć, crn kao što je crna moja koža.« Bio je i zapisan na poleđini davno izgubljene, crno-bijele sličice, jedne od onih nazubljenih i tuljčasto neispravljivih. Tako ne znaš, je li na što drugo htjela biti nalik koža trinaestogodišnjaka, primjerice na dušu, na sudbinu ili samo na darovanu fotografiju, na koju se moglo porezati.

Nema loših strana lošeg sjećanja, samo prednosti. A te su u činu pravog izbora, zatim sitnog, sitnog iznevjeravanja čina kao svjesno uljepšana načina obrade onih ključnih stvari. Zato ne budi zavidan svojim osnovnim školarcima što su počesto od homerskog pamćenja, jer bi ih moralo opterećivati. No zacijelo u mozgu imaju više mjesta za memoriranje. A ti stalno nešto odbacuješ, drugo unosiš, jer nosiš u glavi više literarnih sudbina nego životnih, pa i zato bolje selektiraš. Izdvojiš tako pojedinu bobicu, gdje kod njih vise čitavi grozdovi. Jedna takva zvala se kao riječ drugačivost. Sve ove godine pamtiš tu bobicu, u međuvremenu smežuranu suhicu od Pavlove starmalinske mudrosti. On ne samo što je svojatao tu drugačivost kao riječ, nego je ona bila njegov usud i tamo, gdje nije bila izbor. Od svakog drugog između vas, govorio je, moram dvaput bolje zamisliti, triput bolje izvesti svaku stvar, inače će moj kraj biti više šteta nego nesreća. A bio je više od nesreće, jer sudbina kao da je odlučila: ovog maloga nećemo poduhvatiti ispod pazuha, sam neka siđe u životnu rijeku, njegova vjera nadomjestit će mu onu ionako nespoznatljivu nužnost njegova života. Ta - čini nam se - nije bila u providnosti, već u neslomljivu fatumu.

I tako ste se s petnaest godina našli u istom velikom lučkom gradu, ali na različitim školskim mjestima: on na tehničko-računarskome od buduće profesije, ti na rukavcima nesvrhovite humanističke i gimnazijske pasije. Prethodne školske ocjene tu nisu bile presudile (bile su vam jednake), nego su presudile one kućne ocjene okolnosti oskudice u prijateljevom domu, gdje je vladala potreba da sin što prije završi školu, vrati se, zaposli, pomogne. Tvoja blažena majka, ošamućena drukčijom nesrećom, ni tu računicu nije znala napraviti. Kuća s cvatućim obrtom imala je u prethodnom ratu izravan pogodak iz zraka od talijanske avionske bombe, a vašu obiteljsku kuću više je nego okrznula još i dalekometna lutajuća granata s otoka, tako da ste s majkom živjeli u legendarnom siromaštvu ili - da se poslužiš literarnim primjerom - gore nego dva Kellerova zelena Heinricha zajedno, a ne samo jedan. - Ali o Pavlu je riječ, ne o tebi: i druga su - jednako vlastita, porodična - zbrinjavanja došla, sve nekako naporedo s tvojim mladenačkim plandovanjima, dok su bila u toku prijateljeva dalja užurbana spremanja. Sve je u njega trebalo započeti ranije, imalo trajati kraće, tako da bi se što prije dohvatilo postaje života i smrti - dok vi ostali dotle niste poznavali ništa do bezazlene igre. Istu svrhovitost, zajedno s hitnjom i sjetom, pokazivala je i njegova lirika: bila je životna i književna drugačivost ujedno, a oboje pod Tinovim trošnim klobukom. U vezi s pjesmama koje je stigao napisati, čak i objaviti u nekoj tiskari pionirskog imena i poletarskog dometa, govorile su manje o svojem dosegu nego o tvojem dojmu, što si ga stekao još iz mnogo ranijih okušaja, kao što je primjerice bio ovaj:

Između neba i zemlje ispriječila

se šutnja,

između dana i noći nastanila

se slutnja,

između nas dvoje iluzija.

Činile su ti se sve po iskazu nekako apokaliptične, jezično enigmatične ili eliptične, kao da tu također nije bilo prostora razvoju ili pak vraćanju. Zacijelo si ga i pitao o smjeru i središtu kojem teže ti stihovi; nejasno ti je kao u magli, da se u odgovoru ubrzo ispostavilo sustipansko groblje kao odredište. Bit će mi jasno što pjesnik hoće reći, govorio je ono što mu je i jedino u nadležnosti, ako mi neke od novih pjesama pročita na Sustipanu. Izvjesno je da si odbio šetnje i meditacije s poetskim čitanjem po tom splitskom spomeničkom groblju, koje možda zato ni do dana današnjega nisi vidio, kao ni ikoje drugo - osim varaždinskoga - izvan stroge namjene ukopa ili posjeta pokojniku. Izvjesno je isto tako da je Pavle već tad ili ubrzo našao osobu s kojom se sastajao po groblju, kao i da si se ti radi onog zazora preventivno i zauvijek udaljio od prijatelja u obližnje marjanske sunčane visine, gdje se lako zaviještati životu.

Nekoliko godina poslije čuo si da se Pavle oženio, vratio u svoje još manje mjesto od tvoga ljetnog domicila, da im se u daljih nekoliko godina rodilo, čini se, troje djece. Nikad ga nisi posjetio dok bi boravio u svojemu malome mjestu. Bilo je to - istini za volju - više zbog istrajne i tihe radosti što je prestao sa svojim očijukanjem oko smrti. Manje od izdaje, zapravo preventiva protiv svakog razočara-nja, ali ličilo je - priznaješ - postupcima kad prijatelje ili znance zaustaviš u njihovu prilaženju. Ostani na odstojanju, brate, kao u nestvarnoj vrtnoj igri s figurama od ljudske veličine. Ne daješ se dovoljno, kažeš kojiput sam sebi. Ali i opet: o Pavlu je riječ, ne o tebi. Zacijelo ti je bilo važnije od svega, što će on sad pisati drukčiju poeziju, jer da će nastaviti s pjesmama, činilo se izvjesnim. Zašto to ne bi mogao biti flert sa životom i njegovim podvalama oko spoznaje o limitu, po kojoj nježnost bez grubosti vodi u smrt, dok grubost bez nježnosti zna nakon nekog vremena, ili tek na samu kraju, posljedovati čak i ljepotu i ljubav - tek onako, da se naprosto zabezekneš u svakodnevici, a da svakodnevicu za to ne bude baš nimalo briga? Sve sama beskrajna pitanja, do nedokučivosti: zašto je tako, ako se zna da se ljepota i opet neće održati sama… Doći će zakrečenja u starosti, bolest u koru drveta, rat u miran krajolik, furiozna zračenja poharat će zemlju. I opet će biti potrebne tolike žrtve, grubo nasilje i ružne izdaje, kako bi svijet za to iskamčio ono malo ljepote, do sljedeće privole ili prisile. Ne gori li najprije drvo, da bismo se potom grijali oko vatre? Nisu li zemljine provale stvorile većinu pejsažne ljepote na planetu, ne stoji li iza svakog drugog idiličnog doma prijevara ili pljačka?

O svemu tome Pavle je mogao, čak možda i htio pisati, samo da je stigao. Jer zadesio ga je udes, pred kojim kao da je ipak bježao, bezuspješno. Zato je otpočetka i izgledalo da se sprema na put, otkako je došao među nas. Ali nije bio - kako bi on rekao - ptica zdravih krila. Sve se zbilo tako brzo, da se više i ne sjećaš slijeda u kreštanju zloguke ptice: Pavlova je žena poginula, Pavle je umro. Ptica je bila pitija i gatalica iz njegove pjesme, gdje se na prethodnoj stranici proriče da će život postati gori od smrti. Tko je bio onaj, na čijoj su brizi ostala djeca, i što je taj mogao reći onako malenima: da su roditelji žurno otputovali?! Bi li ona razumjela takvu rečenicu, i jesu li? Nisu li skrbnici - pretpostavi da su to bili baka i njezin brat - prestari da sude Bogu i svijetu, a štićenici premladi da shvate kako je djeci potrebna zaštita i od suza onih, koji ih štite? Zakazali su svi, zajedno s tobom, koji jeste ili niste mogli pomoći, gdje god da ste bili niste bili! - Priznaj da si ovih dana uzeo malomjesnu telefonsku knjigu, pa slušalicu, te nazvao broj - jedan od dva koji su se iskazivali kao sljednički od pok. P. - i da ti je duši pomogao udvojeni dječji cvrkut iz telefonske sekretarice, ali te nije utješio. Poruku nisi ostavio, jer želiš razgovarati s odraslima, a poslije će djeca s tobom. Možda im tako napokon pomogneš.