Zaraženost animacijom

Animirani film: Nikola Kostelac (Zagreb, 1920–1999)

Zaraženost animacijom

Kao slobodnjak Kostelac realizira nekoliko znakovitih animiranih uradaka za nastavni odjel Zora filma, a ono što će se dogoditi u studijima tog poduzeća 1954. svakako je jedan od najvažnijih punktova u razvoju hrvatske animacije

Kao mladić Nikola Kostelac bio je uvjeren kako će proživjeti uredan građanski život u Donjemu gradu projektirajući različite objekte kao arhitektonski crtač. No, početkom 1951. u dnevnim novinama pojavio se oglas: »Natječaj za samostalne crtače crtanog filma. Svi koji žele sudjelovati u natječaju neka se jave u tajništvo Duga filma, Zagreb, Draškovićeva 35!«

Oglas je sastavio legendarni Fadil Hadžić, koji je već iza sebe imao iskustvo Velikog mitinga. Duga film trebao je biti prvo profesionalno poduzeće za proizvodnju animiranih filmova u jugoistočnoj Europi. Na natječaj se javilo nešto više od dvije stotine crtača. Tada su, među ostalima, primljeni i Zlatko Grgić i — Nikola Kostelac. Dok se realizirao prvi film u Duga filmu, Veseli doživljaj, Kostelac je vježbao animaciju na predlošcima po kojima uglavnom i danas vježbaju studenti animacije — onima Prestona Blaira, Disneyjeva animatora.

Tada je Dušan Vukotić došao na ideju da smisle nekakav originalni lik koji bi se ponavljao u više filmova. Organiziran je interni natječaj i prihvaćen je lik Kiće koji je dizajnirao Kostelac. Poslije se Kostelac prisjećao: »Odabrana je moja figura, valjda zato što se najviše približavala toj ideji za stilizacijom koju smo svi željeli. Pa sam dodijeljen Vukotićevoj ekipi kao pomoćnik i animator. Tajne animacije otkrivali smo analizirajući i precrtavajući pojedine faze iz američkih filmova koje je netko uspio nabaviti. To smo radili tako što smo papire prislanjali na zid na kojem se film projicirao...«

U Začaranom dvorcu u Dudincima već je pomoćnik glavnoga crtača. Nažalost, nakon samo godinu dana i nakon pet realiziranih crtića, Duga je dekretom, kako je bila osnovana, i likvidirana.

Kao slobodnjak Kostelac, trajno zaražen animacijom, realizira nekoliko znakovitih animiranih uradaka za nastavni odjel Zora filma. No ono što će se dogoditi u studijima tog poduzeća 1954. svakako je jedan od najvažnijih punktova u razvoju hrvatske animacije. Nikola Kostelac je korežiser (zajedno s Aleksandrom Marksom) i animator prvoga filma u boji u ovim krajevima. Bila je to Crvenkapica, realizirana prema scenariju Marcela Čuklija. Zabavan i izvrsno režiran film pršti od originalnih dramaturških rješenja. Iako u ključnim interpretacijama još daje na Disneyja, ipak obiluje mnoštvom originalnih i duhovitih stiliziranih detalja, koji će ključno ohrabriti zagrebačke animatore na posvemašnji eksperiment — potpuno reduciranu animaciju. Iduće godine taj znakoviti filmić dobiva diplomu na međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu. Ta diploma prva je u nizu stotina nagrada što će prispjeti u Zagreb za animirane filmove u godinama što su slijedile. Godine 1954. osnovan je Zagreb film, ali još pune dvije godine tamo neće biti razumijevanja za animaciju.

Sredinom pedesetih godina potrošački mentalitet zahuktava se sve većom snagom. Pokazuje to i važna činjenica kako su se u stanu Nikole Kostelca u Teslinoj 12 dečki sastali i nakanili poduzećima (radnim organizacijama, kako se to tada zvalo) nuditi ideje za realizaciju reklamnih filmova. Vukotić, Marks, Bourek, Kolar, Konjstanšek, Bubanović, Jutriša i Kostelac podijelili su dužnosti prema vlastitim sklonostima, i u godinu dana prodali čak trinaest reklamnih filmova u duljini do jedne minute. Administrativnu logistiku pružao im je Zagreb film, a filmove su realizirali na ostacima materijala iz Duga filma.

Svi filmski radovi u to doba morali su proći cenzuru u Beogradu. Tako je zapamćena bizarna zanimljivost kako su članovi cenzurne komisije bili toliko oduševljeni tim reklamnim crtićima (poput djece) da su tražili da im ih puštaju po nekoliko puta. No, svejedno, reklamni film za Marasku pod naslovom Na terasi bio je zabranjen jer je »...vrijeđao jugoslavensku ženu!« (Neki tip svim mogućim skupim drangulijama udvara se mladoj dami i osvoji je tek — pićem koje je spot reklamirao.)

Osim fenomena ekonomske propagande koji je bio nezamisliv za ondašnja ostala socijalistička društva, ti filmići, za današnje poimanje spotova naivne narativnosti i eksplicitnih poruka, ustrajali su u svom crtanofilmskom svjetonazoru stilizirane animacije. Disney je živio još samo u Blairovim priručnicima o vještinama animiranja.

Godine 1956. i Zagreb film se konačno odlučuje na animaciju kao ključni žanr svoje produkcije. Kako još nisu imali pravoga studija, ugovor za realizaciju prvog animiranog filma Nestašni robot, potpisali su u stanu Nikole Kostelca. Ostalo je povijest... kaže poslovica u ovakvim prigodama. No, bez obzira na neopisivu samouvjerenost i ambicije, tih dana kasnih pedesetih, tu i takvu povijest nije mogao nitko ni zamisliti. U tim počecima produktivnog artističkog života Zagreb filma Kostelac je jedan od najproduktivnijih. U poslije legendarnom Zagreb filmu započinje uratkom Susret u snu, a sljedeće godine realizira Na livadi i Premijeru. Izvrstan i kristalno precizno režiran film Na livadi ostao je u filmskoj teoriji, nažalost, zapisan kao dvojnik McLarenova, Oscarom ovjenčanog filma Susjedi. I meni osobno, mnogo godina kasnije, Kostelac se kleo da za taj McLarenov film nikada ni čuo nije. U tada još neglobaliziranom svijetu autori doista nisu mogli znati da fluid ideja pogađa svojom strijelom više njih istovremeno u tom našem svemirskom pobratimstvu. I sâm sam nakon godinu dana saznao da je jedan autor, u vrijeme kad sam ja napravio Riblje oko, realizirao potpuno isti film s — puževima!

No, Premijera iz 1957. svakako je jedan od najvažnijih filmova rane faze afirmacije Zagreb filma kao vodećeg europskog producenta artističko–autorske animacije. Taj sjajni uradak ohrabruje čak i Vukotića, koji je u tim danima još pomalo neodlučan kad je posvemašnja stilizacija u pitanju.

Možemo slobodno reći da je kasnih pedesetih Kostelac sasvim definirao put po kome će ubrzo taj svjetonazor dobiti epitet škole. Na festivalu u Cannesu, 1958, prikazano je u posebnom programu sedam filmova iz Zagreba i oni izazivaju prave kritičarske panegirike Georgesa Sadoula i Andréa Martina. Stvoren je kriterij ispod kojega autori više nisu smjeli ići, a svaki novi zagrebački uradak bit će pod posebnim povećalom. Ostala je simpatična crno–bijela fotografija na kojoj dečki ponosno koračaju crvenim tepihom, odjeveni u posuđene smokinge. Zagrebački stil stilizacije i redukcije postaje uzorom i ohrabruje mnoge umjetnike koji su i sami marginalizirali vlastite dotadašnje napore, frustrirani u sjeni Disneyja.

Te godine Kostelac realizira Nokturno koji je uvod u filmografiju u kojoj više neće biti remek–djela. Daje svojim filmovima prinos u realizaciji serija Slučajevi i Inspektor Maska, a onda u sljedećih nekoliko godina realizira niz konfekcijskih ostvarenja. Reducirana animacija u Zagrebu vere se sve strmijim liticama zastrašujućih kreativnih izazova, i čovjek koji je i dalje po sat vremena precizno parkirao auto u dvorištu jedne od najfrekventnijih gradskih ulica nije više imao motiva za artističkim nadmetanjem. Kratko vrijeme Kostelac je i direktor Studija, a onda se vraća i potpuno posvećuje onomu što ga je unutar (animiranog) filma najviše izazivalo (i u materijalnom smislu) — ekonomskoj propagandi. Godine 1968. i formalno unutar Zagreb filma sudjeluje u osnivanju Odjela za izradu spotova.

Kad sam potkraj sedamdesetih došao u Zagreb film, uvijek elegantno odjeven Kostelac, guste, kao snijeg bijele kose, već je bio autorska legenda i o svojoj artističkoj biografiji pričao je kao o povijesti. Bio je dragocjen izvor znanja za mladce koji su ga htjeli slušati, pa je tu i tamo i bio supervizorom početnicima, a sudjelovao je i u povremenim kampanjama kada je u vremenima cikličkih kadrovskih kriza Zagreb film organizirao škole animacije.

Meni kao mladu i ambicioznu autoru bilo je od neprocjenjive važnosti doći u njegovu kuću u Teslinoj 12, popiti kavu i počuti kakav savjet. Kao da me sam ekstrakt povijesti zagrebačke škole savjetuje. Kostelac je bio jedan od rijetkih sudionika te fascinantne kulturne epopeje koji je do kraja sačuvao građanski stav i status, tako rijedak među gotovo subverzivnim genijalcima što su ravno iz svojih sela dolazili u Vlašku 70, odakle su kretali u uspješne osvajačke pohode po svijetu, tako netipične za čitavu našu defenzivnu i potisnutu kulturnu samosvijest.

Joško Marušić