Vijenac 292

Film

Kraljevstvo nebesko (Kingdom of Heaven), red. Ridley Scott

TORBA SPORT BILLYJA

Kraljevstvo nebesko atraktivan je no šupljikav, isprazan, pretenciozan i prenapuhan blockbuster — školski primjer pobjede stila nad supstancijom

Kraljevstvo nebesko (Kingdom of Heaven), red. Ridley Scott

TORBA SPORT BILLYJA


Kraljevstvo nebesko atraktivan je no šupljikav, isprazan, pretenciozan i prenapuhan blockbuster — školski primjer pobjede stila nad supstancijom


Na tragu recentne poplave pompoznih holivudskih povijesnih epova Troje, Aleksandra, Kralja Artura, a svakako nadahnut i onima nešto starijima poput prethodna redateljeva (precijenjena) uspješnika Gladijatora odnosno Hrabrog srca (posebice u motivu udovca u vezi s kraljevnom), baš kao i vizualnošću Gospodara prstenova te duhom starih biblijskih spektakala, u kina je stiglo Kraljevstvo nebesko, atraktivan no šupljikav, isprazan, pretenciozan i prenapuhan blockbuster — školski primjer pobjede stila nad supstancijom. Malo je toga što ga izdvaja od drugih sličnih filmova — kako tematski tako i strukturalno, a svaki potencijalni proplamsaj osvjetljavanja povijesnih zbivanja s drukčijeg aspekta biva zagušen forsiranim, plošnim dijalogom i važnim kvazimoralnim porukama koje pronosi.

Stoga je posebice nevjerojatno kako u osnovi posve pravocrtan i priprost uradak (koji bi ogo-ljen od brojnih poznatih lica te majstorskog vizualnog imao vrlo malo ponuditi) može biti toliko manipulativan. Zaplećući se u pitanje stoljetna neprijateljstva muslimana i kršćana, prozaično i površno nastoji komentirati suvremenu globalnu politiku parabolom o opasnostima organizirane religije, odnosno završno pronosi temeljne humane i tolerancijske vrednote, no na skrupulozno nepristran i anakronistički neuvjerljiv način — demokratskim likom junaka multikulturalnih ideja new agea.

Dobri kralj

Mladi Orlando Bloom kao utjelovitelj toga lika pritom je posvemašnje neuvjerljiv; ne toliko zbog nedarovitosti koliko zbog lica koje nema snagu teretima, grijesima i bolima shrvana karizmatičnoga svetog vođe, ali i same koncepcije scenarija koja trajno potkopava njegov lik i pretvara ga u začudno pasivan, nasilno uvučen u zbivanja, koji kao takav ni po čemu ne zaslužuje tretman junaka kakav mu pruža okolina, sve do pred sam kraj, kada uz brojne druge prikladne vještine (kovač, stručnjak za gospodarenje imanjem i za navodnjavanje, krotitelj ko-nja) postaje i vojni strateg i političar (o napuštanju početne zamisli njegova odlaska u Jeruzalem glede okajanja grijeha da se i ne govori). Ipak, asocijacija radije leti Sport Billyju i njegovoj svemoćnoj torbi negoli uvjerljivoj realnoj osobi, jer malo je vjerojatno da bi neuki srednjovjekovni kovač bio toliko profinjen, uglađen i još k tomu vrhunski znalac u svemu čega se dotakne. Stoga najzanimljivijima ostaju vizualno impresionistički detaljno secirane bitke, odnosno glumačke interpretacije (neiskorišteni David Thewlis, Martin Csokas i Ghassan Massoud, sjajna Eva Green i Edward Norton). Nortonov dobri kralj Baldwin Gubavac IV najintrigantniji je lik filma, kao i njegova najpamtljivija i jedina originalna stavka. A zasluge toga vladara iz 12. stoljeća, koji je od gube umro u dvadeset četvrtoj godini, a vladao svega desetak, bile su one kakve je težilo promovirati i Kraljevstvo nebesko — mir između kršćana, muslimana i svih ostalih religija te slobodno i ravnopravno prakticiranje vjere. A sve to uistinu i može proizaći samo iz istinski mudre vladavine, neokaljane pohlepom i ambicijom, sitnim težnjama ili fanatizmom; odnosno iz poštovanja i međusobne očaranosti raznolikih kultura.


Katarina Marić

Vijenac 292

292 - 12. svibnja 2005. | Arhiva

Klikni za povratak