TAKO MLAD, A PREDSJEDNIK

TAKO MLAD, A PREDSJEDNIK

Hrvoje Hrabak nema punih 35 godina, a postao je predsjednik Društva arhitekata Zagreba!

Tako mlađahan (1971), a već predsjednik Društva arhitekata Zagreba! Kakva je biografija potrebna da se dogodi takav eksces? Naime, mislim da na čelu nijedne strukovne udruge nije tako mlad čovjek.

— Tu nije riječ o mojoj biografiji, nego biografiji cijele pobjedničke kandidacijske liste za sedmeročlani Izvršni odbor Društva arhitekata. Svi smo u ranim tridesetim godinama, svi smo se samostalno afirmirali, poslovno i strukovno, od natječajnih uspjeha, preko akademskih karijera, do djelovanja u nevladinu sektoru. Provodni element u našem radu uvijek je bio javni angažman, za koji smo, uz redovni posao, uvijek nalazili vremena, snage i volje... Sada smo se, praktički spontano, okupili da naše pojedine napore u javnom radu ujedinimo u vođenju DAZ-a.

Živimo u nesređenu društvu, u kojem su sve institucije višestruko zakazale, i možda upravo djelovanje društava kao što je naše može biti korektiv te žalosne činjenice. A da bismo tako djelovali, moramo biti i fleksibilni i propulzivni i neopte-rećeni, što, na kraju, naše godine i jamče.

Kako se postaje predsjednikom takva društva? Možeš li procijeniti što je motiviralo članstvo da glasa za vas i za vašu listu?

— Mislim da je presudni motiv bilo uvjerenje da glas za našu listu znači i glas za aktivno sudjelovanje i afirmaciju širega članstva u radu Društva, bez obzira na interesnu, dobnu ili konceptualnu pripadnost.

Što vidite kao prioritete u radu Društva arhitekata?

— Prioriteti su jasni — kvalitetna provedba što većega broja javnih arhitektonskih natječaja, promicanje sjajne zagrebačke arhitektonske scene, koja je životnija no ikad, suradnja s Gradom na izradi i dopunama planerskih dokumenata i definiranju strategije u prostornom razvoju. Uz navedeno, svakako ćemo se s jednakom pozornosti pozabaviti i uključenjem članstva u svoje odluke, posebno daljim interaktivnim otvaranjem našega web-portala, a nastojat ćemo oživiti i klupsku atmosferu.

Ne bojite li se da ćete zbog zaposlenosti oko Društva, jer tu je u prvom redu riječ o birokratsko-menadžerskom poslu, patiti vi sami i vaši autorski projekti, i to sada, kada ste u kreativnom naponu? Želim reći, prilično sam siguran da Vinko Brešan, dok je na čelu Zagreb filma, neće snimiti ni srednjometražni film.

— I prije isticanja kandidature bili smo svjesni činjenice koliko će nam taj eventualni angažman ispuniti ionako pretrpane rasporede. A upustili smo se u vođenje Društva s vjerom i nadom da na toj poziciji imamo priliku pozitivno promijeniti ambijent i klimu u kojoj svakodnevno radimo te da nam ta promjena svakako znači i koristi više od možda u tom vremenu propuštenih autorskih dosega. A vjerujte i da se sada u radu DAZ-a koristimo cjelokupnim kreativnim potencijalom!

Što mislite o internacionalizaciji arhitektonskih natječaja? Ako su svi za internacionalizaciju, odakle otpori?

— Ne vjerujem da biste danas na bilo kojoj zagrebačkoj arhitektonskoj instanci osjetili otpor prema internacionalizaciji, barem deklarativno. Internacionali-zacija arhitektonske scene ne dolazi nužno samo s natječajima, tu su zapravo mnogo prisutniji strani arhitekti, koji su došli s ulagačima, jednostavno zato jer su im redovni klijenti. Jasno da bi internacionalizacija putem natječaja, uz primjerenu dozu promocije u prvoj ligi svjetske arhitekture i jake žirije, donijela kvalitativni pomak i dodatnu živost na našoj sceni i potrudit ćemo se da u svojem mandatu održimo prvi međunarodni natječaj nakon duga i preduga vremena. S druge strane, moramo biti svjesni činjenice da je održavanje međunarodnog natječaja mnogo skuplji pothvat od državnog natječaja te da je za njega teško pronaći investitora.

Ovdje je možda ključna stvar promocija i institucionalnim i ostalim kanalima kojima bismo možda i uz relativno manji financijski angažman mogli dobiti arhitektonska imena kojima bi bilo stalo angažirati se na našem, s te strane, gotovo djevičanskom tržištu.

Ipak, bilo bi nepravedno ovdje još jednom ne spomenuti, zagrebačka je scena danas sjajno aktivna, potpuno internacionalno osviještena i kreativna i na većini natječaja postiže rezultate koji su na vrhunskoj svjetskoj razini.

Kako izgleda Zagreb gledan s balkona Društva arhitekata?

— Podvojeno. Dijelom je to i dalje onaj isti grad koji nema svjetskih znamenitosti niti će ikad biti povijesno mjesto, ali je život na njegovim trgovima, ulicama i terasama toliko spontan i ugodan da će ga svaki posjetitelj izdvojiti i među mnogo znamenitijim mjestima. A drugim dijelom to je grad u kojem je neodgojeni profit bez ikakve zaštite javnog interesa progutao goleme površine i zauzeo ih uvredljivo primitivnom izgradnjom, bez smisla, reda i strategije. Sada gledamo svoje posljednje prostorne rezerve, primjerice prostor uz prugu ili uz Savu i pitamo se hoćemo li imati snage promijeniti taj tijek...

Možeš li komentirati ideju da se na Bundeku izgradi naselje koje će, u srcu grada, biti izolirano, navodno, na dobrobit stanara.

— Ovdje još jednom govorimo o grijehu struktura. Jasno da ta Kerumova ideja nije gradotvorna, niti vodi računa o smještaju na jednoj od ključnih slobodnih gradskih lokacija, neposredno uz središnju gradsku os. Jasno da je urbanistička sramota raditi na takvoj lokaciji bez programske i projektne provjere javnim natječajem te smještaja u širi urbani kontekst. No nitko i ne može očekivati od poduzetnika da se brinu o zaštiti javnoga interesa, koji je ovdje ugrožen. Time se moraju, predano, sustavno i autoritativno, baviti ustanove gradskih vlasti. Na njima je da prostorno-strateški predvide i usmjere silnice razvoja u partnerskom odnosu s poduzetnicima.

Za to, kako smo već u prvim kontaktima osjetili, ima mnogo sluha i to ponekad i na pravim mjestima, a mi ćemo ustrajati na poticanju toga dobrog duha zagrebačkoga javnog prostora.

Razgovarao Kruno Lokotar