Šutnja je zlato

Šutnja je zlato

100 minuta Slave istinski je autorski rad, ne zato što bi oponašao ovaj ili onaj autorski kliše, nego zato što osobnim glasom snažno progovara o temi koja istinski peče — o prokletstvu autorske autentičnosti u zatvorenoj sredini, danas kao i prije stotinu godina

Dok sam gledao 100 minuta Slave na projekciji koja je otvorila prošlogodišnji Pulski festival, bio sam uvjeren da je riječ o iznimnu i kreativno vrlo dorađenu filmu snimljenu u Hrvatskoj od osamostaljenja.

Iako tek na pragu tridesete, redatelj Dalibor Matanić već je bio čvrsta i relevantna točka naše novije produkcije. Usprkos koketiranju s populizmom u prvencu Blagajnica hoće ići na more, već je ondje iskazao socijalnu pronicavost, zdrav smisao za humor i pozamašnu narativnu sposobnost, vrline koje su pomogle da već njegov idući film, Fine mrtve djevojke, postane mali suvremeni klasik. Matanić je tu u elegantnom mikrokozmosu raščetvorio himbu našega mentaliteta i neprekidni kotač nasilja u srži iskvarenoj sredini, a da pritom nije djelovao osobito tezično, zahvaljujući razumijevanju promatranih karaktera i izbjegavanju uobičajenih pripovjednih metoda — umjesto žanra poput krimića, posegnuo je za pričom o osobama dovoljno hrabrim da budu gay. Vidljivo smišljen da izazove, film je ipak podbacio upravo u tom pogledu: najcrnja strana sredine otkrila se u recepciji filma, kad je nacija lijeno zijevnula i nastavila odbijati priliku za katarzičnu terapiju putem javnog dijaloga koju su joj Djevojke pružile. Upravo je to bila tema filma koji me dočekao u Areni. Ekspresivno sročenom pričom o životu Slave Raškaj, gluhonijeme slikarice razapete između svojeg iznimnog talenta, očekivanja konzervativne sredine, kušnji svojega hendikepa, boemske veze s mentorom Belom Čikošem i salonskih podmetanja onih koji bi nam trebali biti elita, Matanić je išao još korak dalje nego dosad. I to kako!

Od čudesno nadahnutih vizualnih rješenja i neočekivane pripovjedne strukture, preko elegantna dočaravanja prostora i vremena (ne putem mimikrije, već biranjem relevantnih detalja) i uporabe zvuka i glazbe pri dočaravanju izoliranoga svijeta protagonistice, pa do suptilne relevantnosti svega toga za način na koji se Matanić mora osjećati u sredini u kojoj djeluje, film 100 minuta Slave bio mi je pravo otkriće. Malo je tko kadar sročiti tako složenu i izvornu cjelinu, a da ona ostane pitka i sukladna prohtjevima filmske biografije, ni u nas, ni u regiji, pa ni u Europi: pravi su kolege Slave biografije kakve (s nemjerljivo izdašnijim sredstvima) potpisuju Oliver Stone ili Julie Taymor. A neću ni spominjati koliko je u svjetskim razmjerima malen broj redatelja, stasalih na propagandnim spotovima, koji su kadri dosegnuti tako jasan autorski rukopis, jer znate ih obojicu. Izvanredna Sanja Vejnović imala je ovdje sličnu ulogu kao Salma Hayek u Fridi — bila je inicijatorica projekta, sposobna producentica i kongenijalna glavna glumica. Ali dok je Hayek za svoj trud bila nagrađena nominacijom za Oscara, Vejnović je u Puli bila dočekana gromoglasnom šutnjom — kao i sâm film. Premda je dobio nekoliko gotovo kurtoaznih Arena, 100 minuta Slave brzo je stekao epitet velikog razočaranja festivala, na što su različiti ljudi reagirali različito. Zluradi su se zlu radovali, iskreno razočarani objašnjavali su kako bi to oni bolje uprizorili, salonski intelektualci prešli su u prestižnije salone, ja sam pokušavao shva-titi tuđe neshvaćanje, a Matanić je pregrizao razočaranje i odgodio kinodistribuciju filma s namjerom da ga u međuvremenu poboljša.

U Hollywoodu se to poboljšavanje izvodi tako da otpustite skladatelja i naručite novu partituru, ili pak sakrijete troškove u bespućima studijskog knjigovodstva. U Europi se u takvim slučajevima utječe na kritičare i brojne festivalske žirije. (Moglo bi se i mene optužiti za takvo što, kad bih s Matanićem bio u iole dobrim odnosima. Ali nisam, naprotiv, ma kako to čudno zvučalo u ovom kontekstu.) U nas se, pak, očito povlače medijske veze. Iako je premontirao film i učinio ga ponešto pitkijim, Matanić je glavninu truda oko ponovne premijere uložio u (shvatljivu) medijsku promociju sebe i (posve neukusno) polemiziranje s kritičarima kojima se film nije svidio.

Ako se sadržaj Slave mogao iščitati iz reakcija na Djevojke, onda se iz ovako neotesana ponašanja ne može iščitati ništa povoljno po idući Matanićev film. On kao da je zaboravio da autorova ličnost nikad ne može biti bitnija od djela sama, sve i ako mu upravo takvo stajalište nameću manje nadareni kolege. A 100 minuta Slave istinski je autorski rad, ne zato što bi oponašao ovaj ili onaj autorski kliše kakav se možda uči na ADU, nego zato što osobnim glasom snažno progovara o temi koja istinski peče — o prokletstvu autorske autentičnosti u zatvorenoj sredini, danas kao i prije stotinu godina.

Vladimir C. Sever