Stalna metamorfoza

Stalna metamorfoza

Tamara Curić i Larisa Lipovac, osnivačice, idejne začetnice i organizatorice Plesnog centra TALA i Platforme mladih koreografa i ove su godine zamislile ambiciozan plan prezentacije novih autora, održavanje veze s domaćim plesačima i koreografima koji djeluju u inozemstvu, organizaciju radionica i širenje međunarodne komunikacije na području plesa. Znakovito je da se ove godine javilo mnogo više mladih autora iz inozemstva, pa je i večer domaćih koreografa dobila pojačanje u plesnom paru iz hannoverskog baleta. Thossov plesač, Mauro de Candia, predstavio se u Zagrebu i kao koreograf s dvama duetima u kojima mu je partnerica Maša Kolar. Lijepi, vedri i zaigrani, odlične tehnike i visoko profesionalna nastupa, oni su bili pravi suvremeni baletni divertisman i opuštajući odmor za oči.

Domaće su snage te, prve večeri, 23. travnja, u &TD–u uglavnom zakazale. Vještice Aleksandre Mišić bile su prilično ispod razine lanjske, na Platformi nagrađene koreografije, i baš kao ni solo Sonje Pregrad nisu ponudile ništa za što bi se moglo uhvatiti i čime bi se vrijedilo više pozabaviti. Tek vrlo ugodno iznenađenje večeri bio je mladi Bruno Isaković, koji se nakon nepune godine na Rotterdam Dance Academy iznimno plesački razvio, a i njegov rad, Blind Emotion, bio je odlična, dosljedno provedena i kvalitetno izvedena koreografija. Čudno, mračno, zgrčeno biće, skrivena lica, bez očiju, u stalnoj je metamorfozi tijela kroz koje huje i gmižu impulsi, a nagomilana energija u nekoliko navrata bukne odbacujući tijelo s poda u zrak.

Na večeri stranih koreografa zanimljivim i više ili manje uspjelim radovima predstavili su se Fillippo Armati (Švicarska), Martha Rocio Hincapié (Kolumbija) i Agostina d'Alessandro (Argentina). Armatijev solo My Life As An Art Piece duhovit je i angažirani rad, koji uz visoku izvođačku razinu ispituje odnos mirovanja i kretanja u plesu, a onda proširuje temu pokreta kao uvijek prisutan dio svakodnevnoga življenja. Program je izveden u Kerempuhu 25. travnja, a pomalo je ostao u sjeni prve točke, odlične koreografske minijature Jasne Vinovrški, domaće plesne sile, na radu u inozemstvu.

Večer stranih koreografa

Na Večeri stranih koreografa predstavila se, između ostalih i Jasna Vinovrški, koja djeluje u Njemačkoj. Vidjeli smo novu koreografiju Which Club?, drugoplasiranu na 9. internacionalnom koreografskom solo natjecanju u Stuttgartu u izvedbi izvrsne Unite Gay Galiluyo, prvonagrađene za izvedbu na istom festivalu. Sve kreće od pitanja Which Club?, kojim se Jasna Vinovrški podrugljivo pozabavila u pokretu. Ono je doista postavljeno Uniti Galiluyo pri potraživanju vize, nakon što se izjasnila kao profesionalna plesačica suvremenoga plesa. Ako usporedimo rad Jasne Vinovrški s onim prikazanim na prošlogodišnjem Tjednu suvremenoga plesa, jasno je kako se zadržala u svom interesnom području, onom svakodnevnoga sudaranja s institucijama i birokracijom. I na razini pokreta ovdje je prepoznatljiv njezin jezik — naglašeno služenje rukama na tragu geste, preuzimanje takozvanoga birokratskog rječnika i u tijelu i u govoru. Vrlo čisto i izražajno plesačica ispred staklene stijene izvodi kretnje preuzete i razvijene iz prepoznatljive šalterske situacije, često samo gestualno opisujući niz fraza iz istoga konteksta. Naglašenoj ukočenosti trupa i nogu, a hiperaktivnošću usta i ruku, Jasna Vinovrški u drugom dijelu koreografije suprotstavlja kretanje cijeloga tijela, ulazak u prostor, veliku koncentraciju plesačice na sekvencu koju ponavlja i inat u izrazu lica. Which Club? najuspjelija je koreografija predstavljena te večeri.

Kao goste organizatorice su na Platformu pozvale i domaće plesačke snage koje već neko vrijeme djeluju na sceni, a u koreografiji su tek na početku istraživanja. Osim programa 5 do 12 Zagrebačkoga plesnog ansambla, o kojemu se već pisalo, premijerno je izveden Trio dance_lab collectiva, u koreografiji Roberte Milevoj. Trio čine plesačica, autorica sama, zatim Nina Kurtela u ulozi majstorice rasvjete i glas autora zvuka, Labosha. Kompozicija je sačinjena najprije od rastavljenih komponenata plesne izvedbe koji se samostalno izlažu. Vidimo Kurtelu za stolom s tehnikom s jedne strane scene i čujemo njezin snimljeni glas dok kreira svjetlo, iskušava što bi bilo zgodno i efektno, parodira tu akciju. Zatim čujemo Labosha kako neprekidno ponavlja isti slijed riječi stvarajući time kontinuirani ritam na koji će Milevoj poslije plesati. Njegov je instrumentarij postavljen u drugom kutu pozornice s natpisom odsutan. Konačno, do tada pasivna plesačica počinje iskušavati svoju koreografiju, dok čujemo i njezin snimljeni glas — plesački slang sačinjen od neplesaču neobičnih izraza, prijevod pokreta u govornom jeziku.

Te se komponente poslije spajaju u jedinstvenu izvedbu bez ikakva daljeg razvoja. Trio je početno zanimljiva ideja manipuliranja poimanjem plesne predstave, ali za ovu prigodu vidljivo nedorađena pa se nadam da će trojac još malo zagrepsti u materijal i pokazati ga nekom drugom prilikom.Maja Đurinović, Jelena Mihelčić