Štakorsko i lirsko

Štakorsko i lirsko

Bjelinski i Matišić glavnu temu nisu zamislili linearno, nego totalno: to je sveukupnost zvučanja duboka nezemaljskog pedalnog tona koji je povremeno poprskan kratkim motivom

Film Infekcija Krste Papića film je strave (nastavak legendarnoga Izbavitelja), kojemu je, kao svim filmovima toga žanra, glazba jedna od ključnih komponenti. Krsto Papić mudro je odredio skladateljski tim: Mate Matišić i Alan Bjelinski nisu mogli biti bolje odabrani. Kao temelj partiture skladatelji su oblikovali glavnu temu koja u stravične pretvara sve situacije koje to jesu, ali i one koje to nisu (hodanje podzemnim hodnicima već po sebi pobuđuje jezu, ali obični prizori poput posve nevine torbe ili razgovora posve običnih ljudi mogli bi proći nezapaženo da nije glazbe).

Bjelinski i Matišić glavnu temu nisu zamislili linearno nego totalno: to je sveukupnost zvučanja duboka nezemaljskog pedalnog tona koji je povremeno poprskan kratkim motivom — ponekad s izrazitim skokom za oktavu, a ponekad s kontrastnim visokim registrom. Ponekad je početak štakorskoga glazbenog totala obilježen starinsko-prijetećim arpeggio-akordom: ta je kombinacija posebno zanimljiva jer je dojam prijetnje dobiven disonantnom strukturom, a starost instrumentom koji podsjeća na čembalo (čembalu je takva akordička struktura strana).

POČAST VELIKOM VOĐI

Uz štakore pojavljuju se još dvije jednako stravične, ali neuobičajeno pompozne prizorne glazbe. To se najprije odnosi na fanfare kojima se veliča pojava Izbavitelja. Njima se odaje počast Velikom vođi (na što li nas to podsjeća?) čije je lice uvijek u mraku, a lik postavljen u središnji proporcionalni odnos spram ostalih elemenata filmske slike. U sličnu je stilu skladana himna koja je namjerno ostala bez pravoga početka i kraja. No upravo je to u filmskom kontekstu odlično: štakor-tenor-skladatelj Mate Matišić (Matišić je u filmu i koscenarist) uz pratnju dječjeg zbora odlučno pjeva Stari zakoni su davno umrli... nudeći još jednu aluziju na suvremeno društvo i njegovu hijerarhiju. Iznenadni početak himne pa i iznenadni završetak (nakon odlična i raspjevna tijela) ostavljaju zaprepaštene ne samo gledatelje nego i njezina navodnog autora – Ivana Gajskog. Glazbena struktura ciljana je, kao što su ciljane i njezina pompoznost i unutarnja površnost: himnu su, naime, skladali štakori, željni vanjskoga sjaja, ali bez pravog znanja o skladanju i pisanju himničnih tekstova.

Kako obično u glazbi i filmovima biva, dramatskoj (čitaj: jezovitoj) glavnoj temi suprotstavlja se lirska, ljubavna. Lako ju je prepoznati, jer je zvukovno (tonalitetno, strukturalno, instrumentacijski) posve drukčija (pozitivna, nježna) od prve teme. Ona, jasno, označava ljubav Gajskog i Sare, ali ne otkriva neočekivani obrat njihove ljubavi. Zbog toga lažno sretan završetak ljubavne priče s namjernom aluzijom na Pepeljugu (ali uvrnutu, jer Sara gubi cipelicu iz posve drukčijeg razloga nego junakinja iz bajke) ne dobiva potporu glazbene ljubavi, nego pjesmice koju ulični svirač svira na harmonici. U toj fazi već znamo da slijepi harmonikaš uopće nije slijep i da uopće nije star kao što se na prvi pogled čini. No prisutnost glazbe profesora Boškovića na kraju filma daje nadu u moguću sigurnost – svi smo pod nadzorom, bilo onih koji bi nas mogli napasti, bilo onih koji bi nas mogli očuvati od toga napada.

Irena Paulus