Sretne dvostrukosti

Sretne dvostrukosti

XXXII. dani hvarskoga kazališta. Prostor i granice hrvatske književnosti i kazališta,

Hvar, 4 - 7. 2005.

Kada smo, ne tako davno, na stranicama ovih istih novina upitali Pavla Pavličića, redovita hvarskog gosta, što misli o današnjoj aktivnosti i statusu Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika, on je lakonski i odlučno odgovorio da se tu nema što posebno misliti - ono što postoji toliki niz godina i još je živo i djeluje u maloj kulturi kakva je naša, treba pustiti na miru da djeluje i dalje. Pavličić je takav svoj stav između ostaloga argumentirao i kategorijom kontinuiteta koji Hrvatskoj kronično nedostaje pa se prema ustanovama i pojavama u kulturi i znanosti kojima je kontinuitet ključno obilježje treba odnositi s poštovanjem i uvažavanjem ne isključujući, dakako, i potrebu kritičkih pogleda. U tom kontekstu vidim i ovogodišnje, trideset i druge Dane hvarskoga kazališta, ali i sve one unatrag šest ili sedam godina koje neposredno pratim jer sam na njima i sâm sudionik. Zbog toga se, neskromno priznajem, osjećam sretnim i povlaštenim. Kontinuitet o kojem govori Pavličić zaodijeva na hvarskome simpoziju ruho općih i specifičnih dvostrukosti kao obilježja njegove cjeline, karaktera i potencijala. Prva skupina dvostrukosti stvara tradiciju i prepoznatljivost (trademark, brand) među ostalim sličnim skupovima, a druga je skupina odgovorna, promjenjivo od godine do godine, za stvaranje stručne napetosti i atmosfere uzbuđenja, dijaloga i/ili eventualnih polemika. Evo toga binarnog niza:

1. kopno - otok: ovaj aspekt hrvatske književne topografije važan je i za Dane hvarskoga kazališta. Selidba književnih povjesničara, teatrologa i njima pridruženih stručnjaka odvija se redovito s kopna (Osijek, Vinkovci, Zagreb, Zadar, Split…) na Hvar početkom svibnja, u mjesecu u kojem proljetna arkadijska toplina i mir pogoduju i koncentraciji stručnjaka na predmet obrade, ali i služe kao odmor od prebučnih urbanih središta. Za kontinentalce se odlazak na more, a posebice prije redovnih ljetnih odmora, uvijek shvaćao kao posebna nagrada i užitak. Za stručnjake pak iz gradova na moru Hvar je samo još jedan dokaz kako je mediteranizam presudan poetički element ukupne hrvatske književnosti. Otočnost Hvara pogoduje stvaranju osjećaja pozitivne izoliranosti od svakodnevnice na kopnu. Hvar je, s druge strane, poseban prostor za književnu znanost i zbog svoje vlastite literarne i kazališne tradicije. Na ovogodišnjim Danima sve je nabrojano došlo do punoga izražaja, od nezamjenjiva arhetipskog osjećaja mira i opuštenosti preko guštanja u otočkoj flori i fauni, kazališnoj ponudi i gastronomiji. Na Hvaru sve je dio istog bića.

2. prijepodne - poslijepodne: ili radni dio i opuštajući dio. Prvi se sastoji od sesija na kojima se čitaju pripremljeni referati na zadanu temu, a drugi od ugodna druženja s vještinama (glumačkim i gastronomskim) članova vesele i predane hvarske kazališne pučke družine koju vodi skromni i samozatajni Milan Lakoš. Ljubav prema teatru, ljubav prema gostima, kontinuitet odnosa. U večernjim satima odigrane su tri predstave kao redoviti dodatak Danima: slaba izvedba Pirandellova komada Covik, zvir i kripost viških amatera, ali zato slijedi vrsno Ribanje i ribarsko prigovaranje u izvedbi Hvarskoga pučkog kazališta te prostoru primjereno, u klaustru hvarskog franjevačkog samostana, Prikazanje sv. Beatrice, Faustina i Simplicija bratje Hvaranina Marina Gazarovića Dramskog studija mladih. Ove je godine pročitano dvadeset i devet referata, a njihova se narav, tj. obrada aspekata naznačene teme o prostoru i granicama hrvatske književnosti i kazališta može opisati podjelom:

3. analitičko - istraživačko: u prvu skupinu, koja više ustrajava na analizi, deskripciji i interpretaciji poznatih autora i njihovih djela pripadaju prilozi Nikice Petraka (prostor kao vrijeme u Hektorovićevu putovanju u Dubrovnik), Dunje Fališevac (o drukčijim ljudima i bićima u dubrovačkoj književnosti), Divne Mrdeža Antonina (nacionalni prostor u djelima Jurja Barakovića i Ivana Tomka Mrnavića), Lea Rafolta (ženski identitet u odabranim dubrovačkim renesansnim tragedijama), Milovana Tatarina (o biografiji u stihovima Adama Filipovića Život Antuna Mandića), Zlate Šundalić (pakao i raj u propovjedima Đure Rapića), Cvijete Pavlović (Gessnerove Idile u Dubrovniku), Marice Grigić (o univerzalnom duhovnom prostoru u Drugoj drami bez naslova Josipa Kosora), Lucije Ljubić (o privatnom prostoru kao mjestu radnje u suvremenoj hrvatskoj drami), Martine Petranović (o toposu krčme u suvremenoj hrvatskoj drami), Velimira Viskovića (simbolika otoka u Mirisima, zlatu i tamjanu), Zvjezdane Rados (prostor Zastava), Anice Bilić (o Ivanu Kozarcu i literarnoj Slavoniji), Nevenke Košutić Brozović (prostor i vrijeme u Matoševoj lirici), Slavena Jurića (prostor u Šimićevoj lirici), Fedore Ferluge Petronio (prostor i granice u Nikole Šopa), Libuše Jirsak (europski likovni sjever u putopisima Slavka Batušića), Helene Sablić Tomić (intimnost u prozi Mirjane Matić Halle) i Tomislava Brleka (disjecta Hembra, prostor književnosti u T. P. Marovića). U drugoj su skupini prilozi kojima je glavni cilj predočiti rezultate istraživačkog rada na manje poznatoj građi, uz primjerenu dozu književnopovijesne deskripcije i analitičnosti, a čine je radovi Nikole Batušića (Beč kao formativni prostor Branka Gavelle), Branka Hećimovića (o slovenskim kazališnim umjetnicima u hrvatskom scenskom prostoru), Antonije Bogner Šaban (o Slučaju gospodina Crownenshielda A. Milčinović), Nedjeljka Fabrija (o Ivi Žicu-Klačiću), Branimira Donata (o pjesništvu bačkih Hrvata), Anatolija Kudrjavceva (o Anti Katunariću) te Ivice Matičevića (o književnokritičkoj slobodi časopisa »Plug« za NDH);

4. pročitano - otisnuto: kontinuitet Dana hvarskoga kazališta postignut je i redovnim objelodanjivanjem zbornika priloga. Tako je i ove godine predstavljen novi, 31. svezak s prošlogodišnjeg skupa, u novoj grafičkoj, koloriranoj verziji naslovnice. I dalje je glavni nedostatak ovoga vrijednog niza nepostojanje imenskoga kazala te sažetaka na stranom jeziku.

5. stari - mladi: bez podjela, bez netrpeljivosti, uz međusobno uvažavanje, na Danima dolazi do smjene generacija. Kao dio kontinuiteta, u stalnosti i mijenama, prema novim istraživanjima hrvatske književnosti i kazališta. Ivica Matičević