Samo jedan let

Samo jedan let

U predstavi kojoj su u prvom planu od autorova pisma teže odvojive muške uloge više dolaze do izraza glumice nego glumci, koji samo intenziviranjem vanjskoga iskaza pokušavaju individualizirati likove na pozornici

»Ono pravo događanje, određeno dramskim sukobima i napetostima, događa se negdje drugdje, a događanje na pozornici jest marginalna posljedica nečega što dolazi izvan prostora scene…« — piše u pogovoru knjige drama Fabijana Šovagovića, objavljene uz premijeru Ptičica, redatelj predstave, Ozren Prohić, koji je prije nekoliko sezona to djelo režirao i u Narodnom pozorištu u Sarajevu. »Subjektu na sceni — razmatra redatelj o likovima — jedino preostaje javni iskaz, koji je ionako produkt medijskih, javnih, obiteljskih i drugih šaptača...«

Ptičice su u Zagrebu prethodno u sklopu Dana satire izvedene na sceni HNK (za tu prigodu specijalno uređenoj, s izvođačima i publikom na pozornici) u režiji Paola Magellija (za kojega kao da je na jednom mjestu u didaskalijama upisano, a u Prohića ponovljeno, zalijevanje aktera pivom) s glazbom Ljupče Konstantinova u izvedbi Hrvatskoga narodnog kazališta iz Splita, grada iz kojega je taj zagrebački glumac i pisac, sin velikoga glumca, istaknuta dramatika (Sokol ga nije volio) kao autor uspješno krenuo u osvajanje suvremene pozornice.

Dok je Paolo Magelli zgušnjavao te marginalne posljedice oko dominantna elementa predstave, scenske glazbe, ostavljajući ukupnom scenskom zbivanju njegov pretežito zborski karakter s pojedincima što se stapaju u privremenu zajednicu, redatelj Ozren Prohić na pozornici Dramskog kazališta Gavella nastoji, također u sjeni glazbe — ovaj put Srđana Sachera — razviti dramsku okosnicu s potencijalno dinamičnim odnosima među likovima unutar otvorene, rudimentarno zamišljene radnje.

Ono što pobuđuje užitak pri čitanju Šovagovićeva dramskoga pisma, glatkoća i lakoća iskaza, bogatstvo asocijacija, uporaba različitih tipova govora s izvanredno učinkovitom primjesom šatre, živa nazočnost vremena zbivanja u bujanju govora ulice i drugih prostora ljudskoga okupljanja — na pozornici, barem u slučaju Ptičica, postaje zasada neriješen problem. Drama Ptičice iskazuje se kao slika stanja koje prethodi drami, lepršav piščev dijalog s podvojenim samim sobom i svijetom oko sebe, oblikovana nizom usporednih iskaza koji se samo izvanjskim oznakama povezuju s jedva postojećim likovima. Kada ne bi nosili oznake različitih nacionalnosti i zvanja (deklariraju se kao Cigan(in), Srbin, glumac) i očitovali ih bogatim govornim osobinama i ukrasima, sudionici drame jedva bi se među sobom razlikovali, ostajući poput svirača u orkestru skriveni iza glazbala. Kao pisac Filip Šovagović od glumačkih kolega traži poseban napor na diferencijaciji njegova monologa u oblikovanju likova, koji se ne ostvaruje akcijom uzajamnih odnosa, a scenska ih glazba više zaglušuje nego što pomaže pri individualizaciji.

Sugestivnost i ilustrativnost

Okosnica igre, kojoj autor daje podnaslov zatvor zvan čežnja želja je zatvorenika da zajedno izađu van kao umjetnici i zabavljači koji će živjeti od svirke, a margina kojoj pripadaju nosi oznake cjelokupnoga društva u rasapu svih vrijednosti, što je iskazano na razini općih mjesta iz »medijskih i drugih šaptača«. Svježina pak iskaza dolazi iz dinamike autorova unutrašnjega govora, podijeljena među svirce i njihove suigrače.

Tako se dogodilo da u predstavi kojoj su u prvom planu od autorova pisma teže odvojive muške uloge više dolaze do izraza glumice, primjerice vrlo dinamična i uvjerljiva Slavica Knežević kao Desa, nego glumci, koji samo intenziviranjem vanjskoga iskaza pokušavaju individualizirati likove na pozornici. Kao i nedavni Ostap Bender u interpretaciji istoga glumca na ovoj pozornici najveći teret predstave opet nosi pokretač igre, Cigan, uloga nadasve moćna Borisa Svrtana, koji akciju okupljača i pokretača tromih bezvoljnika u sivilu oko sebe (zadanu ambijentu vjerna scenografija Ive Knezovića, kostimi Irene Sušac uz istančano oblikovanje rasvjete Olivija Marečića) uvijek iznova započinje, neiscrpno i neumorno, ali sa sve manje unutrašnjega napona, koji je sa svojim ispovijedanjem potrebe za umjetničkim iskazom u početku vrlo svježe i žestoko pokazivao. U drugom dijelu večeri, u prizoru izjalovljene svadbe, predstava se uspijeva uzdići do trenutaka sugestivne dramske tišine, te ilustrativnost poigravanja aktualnostima podići na novu razinu. Dugujemo to prije svega ulasku u igru dvaju novih likova, razmetljivoga razbijača, inače ratnika — pokajnika, o kojem ne treba ni reći da je pripao glumcu Sretenu Mokroviću i u suprotnosti s njim Ankici Dobrić kao jedinom istinskom iznenađenju večeri, koja na svoj poseban način glumački domišlja i suptilnom prodornošću oblikuje ulogu Eve, te nenadano šireći obzorje drame čitavom tom prizemljenom i zatvorenom scenskom zbivanju otvara mogućnost, makar kratkotrajna, polijetanja u slojevitije predjele.Marija Grgičević