Prepoznavanje krajolika

Prepoznavanje krajolika

Rui Nunes, Lica, prev. Tanja Tarbuk, Meandar, Zagreb, 2004.

Prošlogodišnji Sajam knjige u Istri doveo je u Hrvatsku portugalskoga pisca Ruija Nunesa, autora romana Lica, koji je osvojio nagradu Međunarodnoga društva književnih kritičara. Nagrade nisu strane tom piscu, koji je ipak rubna ličnost portugalske književne produkcije, a tamošnja je recepcija podijeljena. Ili ga vole ili ga mrze, što njega odveć ne uznemirava. Nunes je simpatična i skromna osoba čije knjige udaraju ravno u trbuh.

Što se tiče njegova mjesta u portugalskoj književnosti, kritičari većinom ne znaju što bi s njim, iako se posljednjih tridesetak godina skupila šačica relativno priznatih portugalskih pisaca koji se smještaju izvan glavne struje, a spaja ih privrženost organskom tekstu koji se opire tradicionalnom načinu pisanja.

ČUDESNO PRSNUĆE KRAJOLIKA

Nunesov rad na tekstu tijesno je povezan s njegovim osjećajem u tijelu: »Zbog problema s vidom sve stvari moram promatrati iz velike blizine stoga je to postao i moj način pisanja, a otuda proizlazi i moja usredotočenost na detalj«, objasnio je prilikom predstavljanja romana. Takvo promatranje svijeta, uvjetovano slabim vidom i suženim vidnim poljem, narušava cjelinu i, rekao bi Nunes, savršenstvo. U romanu, njegovi likovi gledaju kroz mikroskop, što u čitatelja povećava tjeskobu pred neizvjesnim svijetom bolesti i raspadanja prenesenim imaginativnim nadrealističkim slikama. Usredotočenost na detalj kao da zaustavlja i vrijeme u njegovu protjecanju ostavljajući dojam statične sadašnjosti ili pak sadašnjosti koju budućnost neprestano izjeda, kako glasi naslov jednog odlomka. Inače, roman Lica, kao i druge autorove romane, obilježuje organska povezanost sadržaja i izraza, što ostavlja snažan dojam na strpljiva čitatelja.

Ostale značajke Nunesova stila, kojega se drži otpočetka, fragmentarno su pisanje i, općenito, slobodan odnos prema tipografskom prostoru i konstrukciji rečenica, koje opet nesputano plivaju artikulirane uglavnom samo zarezima, stvarajući originalni patchwork. U uporabi su i različiti fontovi koji autoru služe za predstavljanje različitih glasova. Ti glasovi, doduše, ne posjeduju čvrste osobine, ali imaju svoju pojavnost. Oni gledaju i njih se gleda, što dovodi do sljedeće bitne karakteristike Nunesova djela, a to je tjelesnost: sve prolazi osjetilima, sve se njuši, dodiruje, gleda i sluša, a često pojavljivanje motiva sline i ostalih tjelesnih tekućina podsjeća na fizičko kazalište.

Svijet Nunesovih djela svijet je boli, tjelesnoga raspadanja i samoće. Mnogi mu zamjeraju tu sumornost, dok sam autor priznaje da jedino o takvu svijetu zna i može pisati, smatrajući da vrijedi pisati samo o onome što nam je blisko ili što takvim postaje samim činom pisanja: neodvojiv dio naše osobnosti.

Protagonisti takva svijeta marginalizirani su ljudi: bolesnici, osobe s duševnim smetnjama, ovisnici i, u najnovijem romanu (Usta na pepelu), ljudi patuljasta rasta. Njihovi nedostaci često se čine rezultatom postupka hiperbolizacije njihova otuđenja dok autoru omogućavaju drukčiji pogled na svijet i jezik. Oni su osamljeni u potrazi za uporištem u svijetu bez nade i Boga.

JEZIK KAO STRANO TIJELO

Samoća i nedostatak uporišta povezani su s odnosom prema jeziku. Nunesova lica često se sudaraju s imenima i imenicama kao elementima krutog jezika; ona su za njih nešto strano, prisilno, manipulativno, neprijateljsko, varljivo, reduktivno ili pak stvaraju čežnju, dok pritom nijedna riječ nije riječ spasa. Jezik doseže negativnu utopiju brišući izvoran unutarnji glas osobe, koja postaje nespoznatljiva te osuđena na samoću i komunikacijsku hladnoću.

Božansko podrijetlo riječi jedna je od mnogobrojnih biblijskih aluzija koje se provlače romanom čija lica kao da žele svim osjetilima opipavati jednostavnost postojanja, skriveni u trenutku koji prethodi Božjem glasu. Naime, Bog je sudionik varke riječi jer on je ipak samo ime na nijemom obzoru. Jezik je neispunjeno obećanje, a riječi samo još više produbljuju prvobitni nedostatak te skrivaju stvari; one su: »sjene stvari, / ona strana kuće u koju se sklanjamo da bismo preživjeli njezino / uništenje, (...) ona strana Boga gdje on neprestano uskrisava«, a svijet je jedno veliko oduzeto mjesto, koje Nunes ispunjava živopisnim krajolikom.

Dašak mogućnosti izlaza nazire se potkraj romana: »učiniti riječ neobičnom: prepriječiti joj utabane putove prisnim / zvukom, vratiti brutalnom početku težinu koja sigurno postoji: / ravnodušnost bremenitu svijetom, / započeti polagano stvaranje, / pustiti da bol prijeđe preko ove pojave svojim neizbrisivim / tragom, / kasnije, prepoznati krajolik, / a ne onoga koji je prošao«. Prigodno je na kraju podsjetiti na Sloterdijka koji dospijeće u jezik predstavlja kao svojevrstan čin nasilja: »Posvuda su iznađene riječi, one su nas okupirale fiksnim značenjima, one visoko drže natpise i nikoga ne puštaju iz ringa.« (Doći na svijet, dospjeti u jezik) Sloterdijkov trag u slobodu vodi preko otkrivanja slobodnoga daha, poput onoga koji prethodi rođenju u jeziku; a taj slobodan dah element je književnosti: »Ondje gdje su disali pjesnici, tu nastaju prostori disanja za narode, a zahvaljujući prijevodima i za druge, ne samo vlastite.«

Majda Bojić