POTRAGA ZA BLAGOM

POTRAGA ZA BLAGOM

HNK Zagreb izvelo je na Sceni 55 u dramaturškoj obradi, režiji i monološkoj izvedbi Dragana Despota Krležinu prozu Na rubu pameti. Bio je to snažan doživljaj sjajna Krležina djela, svečani trenutak umjetnosti kazališta, u kojem je glumac postao djelo samo

Odmah valja kazati da će ovaj put izostati opravdani prigovori iz prošlih godina o nespretnostima otvaranja Festivala i uobičajenoj prometnoj gužvi na pozornici nagrađenih Nagradom Marina Držića u natječaju za najbolji dramski tekst i onih koji su nagrade objavljivali i nagrađenima ih davali. Naprotiv, svi su uredno primili priznanje iz ruke Srećka Šestana, izaslanika ministra za kulturu, a ne od zbunjene hostese. Ali ne samo to, u uvodnom dijelu u tu obrednu točku bio je projiciran filmski spot, svojevrstan kinetički podsjetnik na dramska djela prikazana na Marulićevim danima. Vrlo kratko, vrlo dinamično, znalački snimljeno i ritmički nadahnuto montirano. I to je, valja naglasiti, djelo mladoga filmskog redatelja Nenada Glavana.

Jedna prihvatljiva ocjena djela

U predstavi ZKM djela Ivana Vidića Veliki bijeli zec u režiji Ivice Kunčevića prikazano je urušavanje obitelji hrvatskog branitelja u Domovinskom ratu zbog njegove ovisnosti o alkoholu. Autorova je mogućnost bila da propast te obitelji stavi u problematični društveni kontekst nakon završetka rata i razvojačenja branitelja. No, do takva konteksta, koji bi mogao biti razlogom dramskog udarca i braniteljeva posezanja za alkoholom, autor se nije dovinuo. Zadovoljio se tek pokojim verbalnim ispadom, što je, dakako, nedostatan pokretač za bilo što. I kad nedostatak tog pokretača ne bi bila puka autorova dramaturška nedorečenost, što očigledno jest, primatelju ne bi preostalo ništa drugo nego zaključiti da je autor prikazujući takva oca i njegove suborce želio kazati da su državu stvorili pijanci.

No, valja vjerovati da Ivan Vidić upravo ovakvim, a i još većim, prigovorima gorljivo teži vjerujući da će oni biti dokazom vrline teksta. Ali kako smo sigurni da one to nikako nisu, ostaje mu da se i dalje nadahnjuje svojim uvjerenjem iskazanim u Uputama autora prema kojima bi se »trebale smatrati prihvatljivim ocjene koje idu od ruganja i otvorenih uvreda do ignoriranja«.

Predstava HNK Split Hajdemo skakati po tim oblacima Elvisa Bošnjaka izvedena je na Sceni 55. Nije riječ o uobičajenomu tekstu, nego o nizu zasebnih epizodija na motive ljubavnih dodira koji bi mogli poslužiti kao nacrt za nekoliko cjelovitih komada. No sve je napravljeno s iznimnom tankoćutnosti, pod redateljskim vodstvom Nenni Delmestre i uz glumačko sudjelovanje sama autora i za ovu igru očigledno senzibilizirane Brune Bebić Tudor.

Sljedeća predstava istoga kazališta Antigona, kraljica u Tebi Tonča Petrasova Marovića (djelo je to koje zaslužuje važno mjesto u našoj dramskoj književnosti) izvedena je u režiji Matka Raguža u ambijentu svog ljetnog nastanka, u Dioklecijanovim podrumima. Riječ je o djelu u kojem autor pjesničkim diskursom istražuje deformaciju vlasti na arhetipskom modelu biti — ili vladati? (dakle, ne biti). Dvadeset i pet godina nakon nastanka i prvog uprizorenja djelo i u novom vremenu isijava vrijednost općeg komada obvezujući nas da o njemu promišljamo kao o važnu dosegu naše dramske književnosti i živu tekstu koji priziva dalja uprizorenja. A to kako Zoja Odak iskazuje dramu Stare Antigone, tu dramu vlasti i gubljenje sebe čovjeka, uistinu je bilo vrijedno vidjeti.

Svijetli međaš naše dramske književnosti

Predstava Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija djela Slavka Kolara Svoga tela gospodar, u stilski dosljednoj režiji Želimira Mesarića, upozorila nas je na međašnje djelo naše socijalne dramske književnosti sredinom prošlog stoljeća. I tu vrijednost, čiji je sjaj, čini se, sve veći i veći, ne treba posebno obrazlagati. A to znači da nam sada valja, makar i nevoljko, progovoriti i o sjaju jednog djela iz istih godina koji nije bio tako sjajan kao što se o njemu govorilo.

Za razliku od Marovićeva teksta, Glorija Ranka Marinkovića, u režiji Boška Violića i izvedbi HNK iz Zagreba, dala je poticaj da se sada, makar sa zakašnjenjem od pedeset godina, kaže ono što je valjalo kazati i znatno prije. Autorova nakana identifikacije Crkve i cirkusa na motiv dresure nije iznašla baš najsretnije, najuvjerljivije, dramaturško uporište u nastojanju jednog lica komada (don Jere) da dokazuje vjeru i izaziva čudo zamjenom Gospina kipa živom ženom. A nije se najsretnijim pokazala ni njegova melodramska fabula koja mjestimično asocira na mrvice iz Hugova rekvizitarija u romanu Zvonar crkve Notre–Dame i Shawova Pygmaliona. I tako je Glorija ostala bez glorije.

Puškinovo kazalište iz Moskve izvelo je Svećenikovu djecu Mate Matišića u režiji Aleksandra Ogarjova. Riječ je o tekstu koji je u kompleksu naše demografske situacije (većeg mortaliteta od nataliteta) trebao iskazati satirički naboj prema gorljivim protivnicima uporabe kontracepcijskih sredstava. U toj nakani velečasni Fabijan, lice komada, buši prezervative, a trafikant ih Petar prodaje. Iz neuvjerljivosti te pretpostavke autor konstruira opsežnu fabulu s nizom još manje vjerojatnih epizoda koje se gomilaju jedna za drugom sve više otklanjajući bilo kakvu mogućnost završetka. No, redatelj se Ogarjov dosjetio: otklonio je već u samu početku bilo kakvu zbiljnost događanja i priklonio se čistoj teatraličnosti izvedbe. Pritom je mnoge kazališne vrste, operu, pantomimu, ples, ironično kontrastirao temeljnom predlošku govornoga teatra. Tako je došao do svojevrsna ironično–grotesknog predstavljanja nemoguće fabule. Tekst je postao mogućim predloškom za vrlo zabavan kazališni čin.

Vrijedno i dalekosežno

Uvrštavanje u Marulićeve dane predstave Drugi libar Marka Uvodića Splićanina Gradskoga kazališta mladih, Split, u dramatizaciji i režiji Gorana Golovka vrijedan je i dalekosežan čin selektorice Ane Lederer. Predstava je razigranošću dokazala da je to kazalište u proteklih petnaest godina s nepravom zaobilaženo i da njegovo rado posezanje za djelima pisanim na srednjodalmatinskom čakavskom idiomu može biti vrijedna i izvorna stavka u programu Festivala. S druge strane, to Uvodićevo djelo izvedeno baš na Marulićevim danima prizvalo je nužnu uspomenu na Marulićevu povijesnu čakavštinu, s kojom je on ispisao prva poglavlja hrvatske književnosti.

Dramsko kazalište Gavella, Zagreb, izvelo je komad Lade Kaštelan Prije sna. Sudeći po čvrstoći predstave, redateljica Nenni Delmestre pristupila je režiji u suglasju s napisanim tekstom i vrlo entuzijastički. A tekst nam je s nekoliko iskustava povrijeđenih žena uporno dokazivao kolike su muškarci svinje. I to bez ikakve alternative za bilo kakvu suprotnu mogućnost, čije bi iskustvo protuslovilo osnovnom zalaganju autorice i privodilo katarzičnu ishodu. Čak je i bajka o uspavanoj kraljevni, koja se tijekom predstave često izriče bez završnice, i na samu kraju ostala bez završetka. Tako da ne bude nikakve sumnje o tome da je bolje da kraljevna ostane u vječnu snu nego da, zaboga, provede život s nekakvim muškarcem. A to je već ideologiziranje pogleda iz samo jednoga jedinog kuta. I nema blage veze ni sa kakvim ženskim pismom.

HNK Zagreb izvelo je na Sceni 55 u dramaturškoj obradi, režiji i monološkoj izvedbi Dragana Despota Krležinu prozu Na rubu pameti. Bio je to snažan doživljaj sjajna Krležina djela, svečani trenutak umjetnosti kazališta, u kojem je glumac postao djelo samo.

HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, s izvedbom Jazza Filipa Šovagovića u režiji Ivice Buljana ponudilo je publici posredovanjem obveznih mikrofona i pojačala zvuka niz raznovrsnih tonskih i vizualnih ekspresija uz pratnju orkestra, s pjevanjem, plesanjem (pucanja nije bilo), naguravanjem, padanjem, psovanjem, seksom i obveznim svlačenjem muških sudionika do gaća (ali ne kupaćih). A nešto se i govorilo, i to vrlo ogorčeno. Samo je teško bilo razabrati što, a još manje zašto, zašto su tako (jebote) ogorčeni, pa je i potpisani postao ogorčen, onako (jebote, bez veze), a nije za to imao nikakva razloga jer što je njemu Hekuba il' on Hekubi da tako za njom, jebote…

Posljednje večeri festivala izveo je Dramski teatar iz Skopja djelo Ive Brešana Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja u režiji Metea Jovanovskog. Izvan političkoga konteksta vremena nastanka djelo je, dakako, izgubilo satirični žalac. Ali sudeći po reakcijama mlađe publike, kojoj je neznan i tekst i njegov politički kontekst, očigledno je da Brešanovo djelo uplovljava u budućnost kao neodoljiva komedija naravi.

I da zaključimo: Bila je to potraga selektorice Ane Lederer, kako je sama napisala, »za izgubljenim visokim standardom dramskog teatra«.

I ta je potraga uspjela jer je pokazala mjesta njihova življenja i mjesta njihova umiranja. Vlatko Perković