Plesno trošenje prostora

Plesno trošenje prostora

Nisam pristalica samozatajna rada u atelijeru; sve vježbam u namjeri da napravim nešto za pokazivanje prema van; cilj je vježbanja stvaranje predstave. Svaka je moja predstava nuđenje svijetu moje želje za komunikacijom

U nedjelju 17. travnja plesna grupa Burka premijerno je izvela predstavu Rijetka pojava očekivanog autorice Nede Marović Turković, kojom je obilježeno i petnaest godina Burke i dvadeset godina autoričina djelovanja u Samoboru.

Neda Marović Turković završila je Školu suvremenoga plesa Ane Maletić, a zatim niz godina djelovala u KASP–u Milane Broš, i kraće vrijeme u Gesti, da bi 1990. osnovala u Samoboru vlastitu grupu.

Burkati se znači komešati se, a u prenesenom smislu ne nalaziti potpun mir zbog neke misli ili osjećaja. A na programu nove predstave nalazimo Krležinu misao: »Čovjek je uznemiren trajno«. Čini mi se da si uistinu rijetko pomirena s bilo kakvom konvencijom, kanonima, očekivanjima, tehničkim predispozicijama, idejom grupe?

— Moja upornost teži iznevjeriti očekivanja i uzburkati druge, želeći uskladiti samopostavljeni kaos. Kad počinjem rad na novoj predstavi, ne robujem samozadanoj fiks–ideji ili predumišljaju. Iz kaosa vlastita života, iz tehničkih predispozicija koje me sputavaju i određuju, a prema kojima se odnosim kao prema inspirativnim elementima, počinjem rad na tom sređivanju kaosa u koji sam uronjena i koji sam si zadala. Kreativnošću se borim protiv ništavila, a ponekad si, kao u predstavi Rijetka pojava očekivanog, još i dodatno otežavam pristup cilju na način da odaberem rad sa solo izvođačem ili kružno postavljen položaj publike, što su objektivno gledano teški elementi za plesnu predstavu. I ustrajavam na uređenju prostora scene do posljednje sitnice. Predmeti na sceni daju predstavi dodatnu umjetničku, likovnu dimenziju i služe kao okvir i predložak za plesno trošenje prostora. Glazba kojom se koristim pripada u alternativu, meni je prekrasna, smatram je kvalitetnom i zahtjevnom; služi nam kao mjerač vremena za određene radnje, ali ne i kao podloga koju ćemo dodatno opisivati nizanjem pokreta. Glasno emitirana, ta glazba više djeluje kao obuzimajući element u sjedinjavanju svih prisutnih osoba s prostorom.

Što je potrebno izvođačima tvojih predstava?

— Mnogo energije, mašte i intelekta te volje da sa mnom surađuju. Ne postaje se plesač preko noći. Napraviti plesača dugotrajan je proces; mnogo vremena i moga emotivnog ulaganja i drugih načina utjecanja daje sigurnost i samosvijest osobi da uopće izađe na scenu i uvjerljivo tamo nešto izvodi; lako je to samopouzdanje srušiti ili dovesti u pitanje. Moje također!

Odlučila si se za diskretno postojanje izvan centra zbivanja, ali uvijek zanimljivo i prisutno na rubnim, alternativnim događanjima. Gdje Burka nastupa?

— Redovito nastupamo u Samoboru i Zagrebu, a eksperimentirali smo i s izvedbama na otvorenom, no to je bilo povremeno i prigodno, a uključivalo je svijest o tome da tada publiku nećemo imati pod svojom vlašću, mirnu i uživljenu, posvećenu samo nama, pa treba odmjeriti što se želi postići... Čini mi se da je ljudima čak neugodno gledati odveć zahtjevne predstave na otvorenom. Veseli nas da ćemo i ove godine ponovno nastupiti u okviru Festivala alternativnog kazališta (FAKI) koji ima brojnu i kvalitetnu publiku, moćnu u konzumiranju hermetično–estetičnih predstava.

Inzistiraš na hermetičnosti? Što je za tebe hermetično i da li se to potire s komunikativnošću?

— Jednom davno rekli su mi da mi je predstava misaona i hermetična. Složila sam se s konstatacijom, doživjela je kao pohvalu i nastavila na taj način izgrađivati vlastiti stil. Za mene je hermetično ono što nije razumljivo odmah, na prvu loptu. Moje predstave nisu nizanje vještih pokreta lijepih sekvenci, nisu ni pričanje priče pantomimom ili apstraktnim rječnikom pokreta pa da publika ima zadatak otkriti upravo ono što sam si ja prije nekoliko mjeseci zamislila. Ono što iskazujemo nije ni meni posloženo i objašnjivo riječima i ne bi trebalo riječima ni razumijevati. Niti se potire s komunikativnošću! Naše predstave prelaze rampu, ostvaruju kontakt, dopiru do onih kojima su namijenjene. Nisam pristalica samozatajna rada u atelijeru; sve vježbam u namjeri da napravim nešto za pokazivanje prema van; cilj je vježbanja stvaranje predstave. Svaka je moja predstava nuđenje svijetu moje želje za komunikacijom. Razgovarala Maja Đurinović