Pelene

Pelene

Yukio Mishima

Uvijek je bio zauzet, Toshikin suprug. Čak i večeras morao je otrčati na neki sastanak, ostavljajući je da sama ode kući taksijem. Ali što drugo može očekivati žena koja se udala za glumca — privlačna čovjeka? Nema dvojbe da je bila nerazborita kad se nadala da će s njom provesti večer. Pa ipak, mora da je znao kako se ona bojala odlaska natrag u kuću, neudobnu, s pokućstvom u zapadnom stilu i krvavim mrljama koje su se još vidjele na podu.

Toshiko je bila preosjetljiva još od djevojaštva: to joj je bilo u naravi. Kao rezultat ustrajne brige nikad se nije debljala, a sada, odrasla žena, doimala se više kao prozirna slika, nego stvor od mesa i krvi. Nježnost njezina duha bila je očigledna i slučajnim znancima.

Ranije te večeri, kad se pridružila suprugu u noćnom klubu, bila je šokirana otkrićem da on zabavlja prijatelje pričom o slučaju. Sjedeći tamo u odijelu američkog stila, pušeći cigaretu, činio joj se gotovo strancem.

»To je fantastična priča«, govorio je on, gestikulirajući kićeno kao da pokušava nadvladati atrakcije plesne grupe. »Eto ta nova dadilja našega djeteta dolazi iz agencije za zapošljavanje, i prva stvar koju zapažam na njoj njezin je trbuh. Golem je — kao da joj je jastuk uguran ispod kimona! Nikakvo čudo, mislio sam, jer sam uskoro vidio da može pojesti više nego svi mi ostali zajedno. Očistila je sadržaj naše posude za rižu kao ovo…« Pucnuo je prstima. »‘Prošireni želudac’ — tako je objasnila svoj opseg i tek. Dobro, prekjučer smo čuli stenjanje i jaukanje koje je dolazilo iz dječje sobe. Uletjeli smo unutra i našli je kako čuči na podu, drži trbuh u rukama, i stenje kao krava. Do nje je ležalo naše dijete u kolijevci, izbezumljeno od straha i plačući koliko su ga pluća nosila. Lijepa slika, mogu vam reći!«

»Tajna je, dakle, bila otkrivena?« natuknuo je jedan od njihovih prijatelja, filmski glumac poput Toshikina supruga.

»Uistinu. I bio je to šok mog života. Vidite, bio sam u potpunosti progutao priču o ‘proširenom želucu’. Dobro, nisam gubio vrijeme. Spasio sam naš skupi tepih na podu i rasprostro deku da legne na nju. Sve to vrijeme djevojka je vikala kao svinja koju kolju. Dok je stigao doktor iz rodilišta, dijete je već bilo rođeno. Ali naša je dnevna soba bila u priličnu neredu!«

»Ah, u to sam siguran!« rekao je njihov drugi prijatelj, i cijelo je društvo prasnulo u smijeh.

Toshiko je bila zaprepaštena da njezin suprug raspravlja o užasnu događaju kao da nije ništa više nego zabavni incident kojem su slučajno bili nazočni. Na trenutak je sklopila oči i odjednom vidjela kako pred njom leži novorođeno dijete: ležalo je na parketu, i njegovo je krhko tijelo bilo umotano u okrvavljene novine.

Toshiko je bila sigurna da je liječnik iz zlobe izveo cijelu stvar. Kao da naglašava svoj prezir za tu majku koja je rodila kopile u tako prljavim okolnostima, rekao je pomoćniku da dijete zamota u novinske listove, umjesto u prave pelene. Taj bešćutni postupak prema novorođenu djetetu uvrijedio je Toshiko. Svladavajući gnušanje nad cijelim prizorom, donijela je potpuno nov komad flanela iz kuhinjskog ormara i, umotavši dijete u taj flanel kao u pelenu, oprezno ga položila u naslonjač.

Sve se to dogodilo uvečer nakon što je njezin suprug napustio kuću. Toshiko mu nije rekla ništa o tome, bojeći se da bi mislio da je odveć meka i sentimentalna; ipak, scena se urezala duboko u njezin mozak. Večeras je šutljivo sjedila misleći na nju, dok je orkestar trubio jazz i njezin suprug veselo čavrljao s prijateljima. Znala je da nikad neće zaboraviti prizor djeteta koje leži na podu umotano u umrljani novinski papir — bila je to scena dostojna mesnice. Toshiko, čiji je život protjecao u udobnosti, osjećala je žestoko nesreću nezakonita djeteta.

Došla je na pomisao: Ja sam jedina osoba koja je bila očevidac njegove sramote. Majka nikad nije vidjela svoje dijete kako leži tamo u svom novinskom omotaču, a samo dijete jasno nije moglo znati. Samo ću ja morati sačuvati onaj strašni prizor u sjećanju. Kad dijete odraste i bude željelo saznati nešto o svom rođenju, neće biti nikoga da mu kaže, tako dugo dok ne progovorim. Kako je čudno da me prati ovaj osjećaj krivnje! Na kraju krajeva, ja sam bila ona koja ga je podigla s poda, umotala u flanel kako treba, i polegla da spava u naslonjaču.

Napustili su noćni klub i Toshiko je ušla u taksi koji je njezin suprug pozvao za nju. »Povezite ovu gospođu u Ushigome«, rekao je vozaču i izvana zatvorio vrata. Toshiko je kroz prozor zurila u nasmiješeno suprugovo lice i zapazila njegove snažne, bijele zube. Onda se naslonila natrag u sjedalo, potištena znanjem da je njihov zajednički život na neki način bio odveć lagan, odveć bezbolan. Bilo bi joj teško pretvoriti misli u riječi. Kroz stražnji prozor na taksiju bacila je još jedan pogled na supruga. Hodao je dugačkim korakom niz ulicu prema svome automobilu marke Nash, i uskoro su se leđa njegova prilično kričava kaputa od tvida stopila s obličjima prolaznika.

Taksi je krenuo niz ulicu prenatrpanu barovima i onda uz kazalište, pred kojim su se gurale gomile ljudi na nogostupu. Premda je izvedba bila tek završila, svjetla su već bila ugašena i vani je u polumraku bilo tjeskobno jasno da su trešnjini cvjetovi koji su ukrašavali kazališno pročelje bili samo komadići bijeloga papira.

Makar to dijete odraslo ne znajući za tajnu svog rođenja, ono nikada ne može postati poštovanim građaninom, razmišljala je Toshiko, slijedeći isti red misli. Oni prljavi novinski listovi umjesto pelena bit će simbol njegova cijelog života. Ali zašto se ustrajno toliko brinem o njemu? Je li to stoga što osjećam nemir u odnosu na budućnost vlastita djeteta? Recimo za dvadeset godina, kad naš dječak odraste u plemenita, pomno odgojena mladića, jednoga dana igrom sudbine sretne drugog dečka, koji će onda također navršiti dvadesetu. I recimo da ga taj drugi dečko, protiv kojeg se griješilo, divljački ubode nožem…

Bila je topla, naoblačena travanjska noć, ali su misli na budućnost činile da se Toshiko osjeća hladno i jadno. Drhtala je na stražnjem sjedalu automobila.

Ne, kad dođe vrijeme, ja ću stati na mjesto svoga sina, rekla je odjednom sebi. Dvadeset godina od sada imat ću četrdeset i tri. Otići ću onom mladiću i reći mu sve bez okolišanja — o njegovim pelenama od novinskog papira, i o tome kako sam ga umotala u flanel.

Taksi je prolazio mračnom širokom cestom koja je bila omeđena parkom i jarkom Imperijalne palače. U daljini Toshiko je zapazila iglice svjetla koje su dolazile iz blokova visokih uredskih zgrada.

Za dvadeset godina ono nesretno dijete bit će u krajnjoj bijedi. Živjet će očajno, beznadno, siromašno postojanje — osamljeni štakor. Što bi se drugo moglo dogoditi djetetu koje je imalo takvo rođenje? Lutat će samo ulicama proklinjući oca, prezirući majku.

Nema dvojbe, Toshiko je izvlačila stanovito zadovoljstvo iz svojih sumornih misli: bez prestanka je njima mučila sebe. Taksi se približio Hanzomonu i vozio uz kompleks britanske ambasade. U toj točki čuveni nizovi trešanja prostirali su se pred Toshiko u svoj svojoj čistoći. Bez ikakva promišljanja impulzivno je odlučila otići i sama razgledati njihovo cvjetanje u noćnom mraku. Bila je to čudna odluka za plahu i nepustolovnu mladu ženu, ali ona se tada nalazila u čudnu psihološkom stanju i strahovala pred povratkom kući. Te večeri raznovrsne maštarije koje su je zbunjivale provalile su u njezin mozak.

Prešla je široku ulicu — vitka, samotna spodoba u mraku. Obično kad bi hodala u prometu Toshiko bi se ustrašeno priljubila uz svoga pratitelja, ali noćas je srnula sama između automobila i trenutak poslije stigla do duga uskog parka, koji graniči s Palačinim jarkom. Čidorigafuči je ime parka — Bezdan tisuće ptica.

Večeras je cijeli park postao gaj trešnjinih stabala u cvatu. Pod mirnim oblačnim nebom cvjetanje je oblikovalo gomilu solidne bjeline. Papirnate svjetiljke koje su visjele sa žice između stabala bile su ugašene; umjesto njih električne žarulje, crvene, žute i zelene, svijetlile su propisno ispod cvata. Bilo je dobrano prošlo deset sati i većina gledatelja cvijeća bila je otišla kući. Kako bi slučajni prolaznici protumarali kroz park, tako bi automatski udarali u stranu prazne boce ili gužvali odbačeni papir pod svojim nogama.

Novinski papir, mislila je Toshiko, dok se njezina misao još jednom vraćala onom događaju. Novinski papir umrljan krvlju. Kad bi čovjek ikad čuo za to žalosno rođenje i znao da je to bio on koji je tamo ležao, to bi mu uništilo cijeli život. Misliti da ću ja, savršeni stranac, od sada dalje morati čuvati takvu tajnu — tajnu cijeloga čovjekova postojanja…

Izgubljena u tim mislima, Toshiko je hodala parkom. Većina ljudi koji su još ostali tamo bili su šutljivi parovi; nitko nije obraćao pozornost na nju. Zapazila je dvoje ljudi koji su sjedili na kamenoj klupi uz jarak: nisu gledali cvat, nego tiho zurili u vodu. Voda je bila strašno mračna i prekrivena teškim sjenama. Preko jarka tamna šuma Imperijalne palače priječila je njezin pogled. Stabla su se uzdizala da bi oblikovala solidnu mračnu masu što se odražavala na noćnom nebu. Toshiko je polako hodala stazom pod cvjetanjem koje je raskošno visjelo odozgo.

Na kamenoj klupi, neznatno odvojenoj od ostalih, zapazila je blijedi predmet — nije to bila hrpa trešnjinih cvjetova, kao što je najprije pomislila, ni komad odjeće koji je zaboravio neki od posjetitelja parka. Tek kad se približila, vidjela je da je to ljudski lik koji leži na klupi. Je li to, razmišljala je, jedan od onih bijednih pijanaca koji se često vide kako spavaju na javnim mjestima? Očigledno ne, jer je tijelo bilo sistematski pokriveno novinskim papirom, i upravo je bjelina tog papira bila ono što je privuklo Toshikinu pozornost. Stojeći uz klupu, piljila je u priliku koja je spavala.

Bio je to čovjek u smeđem puloveru koji je ležao tamo, smotan na naslagama novinskog papira, dok ga su ga druge pokrivale. Nema dvojbe da je to postalo njegovim normalnim noćnim prebivalištem sad kad je došlo proljeće. Toshiko je piljila dolje u čovjekovu prljavu, nenjegovanu kosu, koja se mjestimično beznadno zamrsila. Dok je promatrala priliku koja je spavala umotana u novinski papir, ona se neizbježno sjećala djeteta koje je ležalo na podu u svojim nesretnim pelenama. Rame čovjekova pulovera dizalo se i spuštalo u mraku u skladu s njegovim dubokim disanjem.

Toshiko se činilo da su svi njezini strahovi i sve njezine slutnje odjednom zadobili konkretan oblik. U mraku se isticalo čovjekovo blijedo čelo, a bilo je to mlado čelo, premda izrezbareno borama duga siromaštva i tegobe. Smećkaste hlače bile su malo povučene gore; na nogama bez čarapa imao je par iznošenih tenisica. Nije mogla vidjeti njegovo lice i odjednom je bila svladana željom da ga letimično pogleda.

Otišla je do uzglavlja klupe i pogledala dolje. Čovjekova je glava bila upola pokrivena njegovim rukama, ali Toshiko je s iznenađenjem zapazila da je mlada. Zapazila je guste obrve i otmjeni most nosa. Lagano otvorena usta bila su živa od mladosti.

Ali Toshiko se primaknula odveć blizu. U tišini noći zašuškao je novinski papir i čovjek je iznenada otvorio oči. Vidjevši mladu ženu koja je stajala neposredno uz njega, podigao se s trzajem, i njegove su se oči zažarile. Trenutak potom snažna se ruka ispružila i uhvatila Toshiko za nježni ručni zglob.

Nije osjećala ni najmanjeg straha i nije učinila nikakav napor da se oslobodi. U jednom trenutku sijevnula joj je misao. Ah, tako dakle, već je prošlo dvadeset godina! Šuma Imperijalne palače bila je duboko mračna i savršeno tiha.Preveo Boris Maruna

Ilustrirala Jasenka Bulj