Parodija bez duhovitosti

SCENA VIDRA: The Madhouse Theatre Company, Budimpešta: Adam Long, Daniel Singer i Jess Winfield, Sabrana djela Williama Shakespearea (skraćena)

Parodija bez duhovitosti

Shakespeare je, dakle, glup i dosadan i danas ga ionako nitko ne razumije, pa ga treba, kako glasi omiljena fraza, približiti publici

Komad The Complete Works of William Shakespeare (Abri-dged) ili Sabrana djela Williama Shakespearea (skraćena) nastao je prije petnaestak godina, kad su tri tadašnja studenta glume Adam Long, Daniel Singer i Jess Winfield odlučili preduga Shakespearea i njegov mit spustiti na zemlju i približiti suvremenicima rasute pozornosti i maglovita sjećanja na obveznu lektiru. Potpun pogodak zamisli potvrdio je uspjeh prve produkcije njihove The Reduced Shakespeare Company, pa je predstava postala jedna od najdugovječnijih na West Endu. Kako to već sa sličnim uspješnicama biva, u skladu s tržišnim načelom potražnje osnovane su i podružnice, a jedna od njih, budimpeštanska The Madhouse Theatre Company, često dolazi i u Hrvatsku.

Osnovno pitanje pri gostovanju produkcije kakva je ova zapravo je koliko je i da li je uopće domaća sredina provincijalna ili je naprotiv upravo uklopljena u suvremenost. Iz prve pretpostavke dalo bi se izvući jednostavan zaključak da tri glumca iz Velike Britanije zapravo prodaju mineralnu vodu čiji su mjehurići već ishlapjeli i to, sudeći prema broju gostovanja u Hrvatskoj i prijemu publike koja pritom još više vrednuje strani jezik s pozornice nego barem naznaku koncepcije ili kreacije, uspješno. S druge strane, možda bismo ipak trebali biti zadovoljni da smo, dobivši izvedbu koja nije mnogo više od stand-up komedije, zaista napravili bitan odmak od posvećena kazališta prema onom koje funkcionira po strogim tržišnim načelima privlačenja publike i podilaženja istoj kako bi je na sljedećoj izvedbi samo bilo još više, bez obzira na kvalitetu izvođenoga.

Dosadno i dosadno

Koliko to pitanje ujedno načinje i tranzicijsku narav kazališta u nas, prevelika je tema za trojicu glumaca iz The Madhouse Theatre Company, pa zato više zabrinjava da je i za njih same Shakespeare prevelika tema kojoj ne znaju kako bi prišli pa zauzimaju cinično stajalište koje najširoj publici godi, jer čak i njihovo glumljeno zgražanje nad Shakespeareom upravo pogađa ono što većina gledatelja Sabranih djela…(skraćenih) osjeća. Shakespeare je, dakle, glup i dosadan i danas ga ionako nitko ne razumije, pa ga treba, kako glasi omiljena fraza, približiti publici.

Stoga, jasno, kako bi se drukčije riješio problem crnca u bjelačkom svijetu nego hip-hopom, pa je Othello odrađen u a capella skandiranju, dok je Macbeth ipak najzanimljiviji zbog susreta s vješticama i krvava noža. Pritom je Hamlet pak užasno dosadno ispričana priča kojoj treba ubrzanje, a nakon toga još i igranje unatrag, kako bi se ruglu izvrgla baš svaka naznaka izvornika, ili njegova razloga.

Razumijevanja radi, parodija ovdje nije problem, a najmanje je to parodija Shakespearea. Problem je u tome što The Madhouse Theatre Company svoju parodiju izvode tako da inteligentnijoj publici, ili barem onoj kojoj i izvorni Shakespeare, čak i u originalu i bez kraćenja, dobro zvuči, a predstave prema tom tekstu i dalje su gledljive. Takva bi publika u kvalitetnoj parodiji uživala podjednako kao i u izvorniku, ukoliko bi ona bila napravljena s duhom i pameću, čak i bez obzira na motive ili istinsko stajalište izvođača i autora o Stratfordskom labudu.

Ni parodija ni parafraza

Ovako je skraćeni Shakespeare samo zbroj skečeva kojima, paradoksalno, ali od strane izvođača i vrlo svjesno, upravo Bard daje težinu i, što je još gore, onu vrstu humora na koju pada najšira publika. Nazovu li se stvari pravim imenom, ova predstava nije parodiranje ni parafraziranje, nego parazitiranje najgore vrste, bez obzira na eventualnu ogradu koju i autori i izvođači tek ponekad stavljaju između odigranog i vlastitog ega, vjerojatno pokopana činjenicom da nisu postali šekspirijanski glumci.

Da se pritom Shakespeareu i njegovu djelu ništa nije dogodilo nije utješno zbog same svete krave svjetske dramaturgije, jer je ikone korisno ponekad skinuti s oltara i dobro protresti ili, drugim riječima, propitivati njihovu suvremenost, nego najprije zbog toga što ga Matt Devere, Mike Kelly i Jon Fenner iz The Madhouse Theatre Company zapravo nisu ni dotaknuli. Ukratko, Sabranim djelima Williama Shakepearea (skraćenim) ne nedostaje Shakespearea, nego hrabrosti te, ponajviše, duhovitosti, a ona bi ovoj predstavi trebala biti osnovni pokretač.Igor Ružić