PAPA LAKANOVSKE TEORIJE

PAPA LAKANOVSKE TEORIJE

Slavoj Žižek, O vjerovanju: Nemilosrdna ljubav, Algoritam, Zagreb, 2005.

Baš u vrijeme kada sam počeo čitati Žižekovu knjigu O vjerovanju nazvao me prijatelj na telefon i uskliknuo: »Sad Žižeku ništa ne vjerujem!« Priznajem — zamalo mi je slušalica ispala iz ruku!

Posrnuli filozof?

Izgovorena rečenica došla je iz vedra neba i zatekla me nespremna ošinuvši me poput šamara. Nije mi bilo jasno — ima li moj prijatelj telepatske sposobnosti pa je nekako na daljinu otkrio da čitam Žižeka? Ili je neka čudna kozmička koincidencija (da ne kažem znatiželjna Božja intervencija) zatvorila krug nad mojim čitanjem uvijek provokativna Žižekova štiva iskušavajući sve moje intimne dvojbe oko pitanja vjere? Odgovor na ta pitanja stigao je već sa sljedećim prijateljevim rečenicama. Tog je dana, naime, »Večernji list« donio vijest da se ugledni slovenski filozof Slavoj Žižek oženio trideset godina mlađom argentinskom manekenkom na spektakularnom vjenčanju u Buenos Airesu! Brojni su svjetski tabloidi prenijeli fotografije s raskošna i kičasta vjenčanja. Vijest je bila toliko glamurozna da je »Večernjak« donio bombastično-gastarbajterski naslov: Žižek — argentinski zet. Ubrzo je i sam Žižek dao intervju za »Večernji list«, u kojem se pomalo ulagivački obratio Hrvatskoj izdvajajući riječku sutkinju Iku Šarić za hrabro izricanje presude generalu Norcu. Mojem je prijatelju spektakularni događaj vjenčanja odmah postao krunski dokaz o sumnjivu Žižekovu intelektualnom kredibilitetu (ha! — uskliknuo je u slušalicu: »sad je konačno jasno da iza fasade nadobudna pop filozofa čuči smiješni opsceni čičica koji bi kao kakav pohotnjak samo trošio nevine mlade ljepotice, a ne ozbiljan muškarac što teži transcendenciji«). Na trenutak moja vjera u Žižeka kao da je bila poljuljana. Što ako je prijatelj u pravu? Što ako je Žižekov angažman samo dobro upakirana poza? Crv sumnje nije mi dao mira. Zapitao sam se — treba li doista filozofu od formata kao što je to Žižek jedno takvo sapuničarsko pojavljivanje u javnosti ili bi taj teoretičar kao proklamirani simpatizer djela V.I. Lenjina trebao radije projicirati sliku čelična spartanskog intelektualca?

Potajna vjera u — vjeru!

Srećom, moje uranjanje u stranice Žižekove knjige, koje je uslijedilo nakon telefonskoga razgovora, razorilo je sve sumnje. I obistinilo moja tajna priželjkivanja da je u slučaju Slavoja Žižeka ipak riječ o predanu, lucidnu i životno važnu misliocu. Već s prvim poglavljima knjige, podlegao sam žižekijanskom diskursu, iako su mi drugi (čak i najbliži prijatelj!) rekli da »mu više ništa ne vjerujem«. Na neki način, Žižek je postao moja intimna tajna, moj skriveni izvor vjerovanja. Koje li radosti kad shvatih da je i mali incident s telefonskim razgovorom zapravo na neočekivan način razotkrio kakav to status Žižek uživa u mom skromnom intelektualnom svijetu — to je filozof s kojim se slažem(o) krišom. Englezi za to imaju odličan izraz: guilty pleasure (koji je Lepa Brena mislim najbolje prepjevala sa: slatki greh).

Kako i priliči filozofu koji je naša bliska tajna, tako i Žižek knjigu O vjerovanju otvara tvrdnjom da je u našim bezbožnim postmodernim društvima i samo vjerovanje prebačeno u domenu potajne prakse. Naime, naglašava Žižek, nepisano je pravilo današnjice i ono koje se odnosi na religijsko vjerovanje: »nužno je pretvarati se da ne vjerujete… otvoreno javno priznavanje vlastita vjerovanja doživljava se kao nešto sramotno, egzibicionističko... u našoj službeno ateističkoj i hedonističkoj post-tradicionalnoj svjetovnoj kulturi, u kojoj nitko nije spreman javno ispovijedati svoju vjeru, struktura vjerovanja u pozadini time je još prisutnija — svi mi potajno vjerujemo. Riječju, svi smo mi Kristova djeca pa makar se o tome ne usudili progovoriti u javnosti.

Nakon takva uvoda Žižek u knjizi O vjerovanju predlaže svojevrstan lakanovski katehizam utemeljen — o paradoksalna li svijeta teorije — na poštenu psihoanalitičkom ateizmu i iskrenu filozofskom divljenju prema izvornoj kršćanskoj gesti bezrazložna žrtvovanja, i to takva koje ne zadužuje i ne ustrajava ni na kakvoj konkretnoj ljudskoj protuusluzi! Žižek zatim ispisuje cijeli gustom teorijom ispisan priručnik što će dobro poslužiti svima koji barem jednom u životu požele žrtvovati i samo područje vlastita etičkog djelovanja zarad bezuvjetne subjektivne predanosti istinskom činu vjere. Primjerice kao što je i svevišnji Bog nekoć nama, bijednim ljudskim bićima, žrtvovao sina Krista — ono što mu je najdraže — tako će i čitatelj iz Žižekovih redaka saznati što mu je činiti kada ljubav prema Bogu i dobru prevagne nad zamkama ljudskih moralnih vrednota. Iz poglavlja u poglavlje, Žižek, zatim, poziva da uz pomoć Lacana i njegova slavna psihoanalitičkoga trojstva imaginarno-simboličko-realno ponovno redefiniramo pojmove iz religijskog iskustva: ljubav, želju, apsolut, žrtvu, zakon, slobodu...

Velikodušni teoretski projekt

Knjiga O vjerovanju u tom je smislu velikodušan teoretski projekt. Darežljivom gestom filozofskog promišljanja Žižek, okorjeli lijevi ateist, daje lekciju svim današnjim lijenim teolozima kako bi trebali iznova promišljati najbitnije religiozne kategorije. Od Žižeka između ostaloga doznajemo i to kako nas Krist izvlači iz zagrljaja kapitalističkog liberalizma:

»Kristova je žrtva radikalno gledano, besmislena: ona nije čin razmjene, nego suvišna, ekscesivna, neopravdana gesta, čija je svrha da pokaže Njegovu ljubav prema nama, palim ljudima... Krist ne ‘plaća’ za naše grijehe — kako jasno kaže sveti Pavao, baš je ta logika plaćanja i razmjene ono što na neki način JEST grijeh, i ulog Kristova čina jest da nam pokaže kako je lanac razmjena moguće prekinuti.«

Knjiga O vjerovanju obiluje mnoštvom sličnih lucidnih uvida i strpljiva čitatelja nagradit će bogatim i svježim duhovno-spoznajnim uvidima. Kažem strpljiva i dodajem: prestrpljiva. Jer jedina je (i nekima će to biti nepremostiva) slabost ove knjige u tome što slobodno skače s teme na temu, zahtijeva dobru filozofsku i potkovanost u najsuvremenijim cyber-teorijama i najmanje je disciplinirana i dosljedna u slijedu izlaganja od svih Žižekovih dosadašnjih knjiga. Osim toga, i sam Žižek kao da se namjerno trudi zametnuti tragove o vlastitim motivacijama za pisanje. Ako tražite skladnu znanstvenu preglednost, radije pročitajte Žižekov Sublimni objekt ideologije, a ako vas za-nimaju pitko napisane analize trenutne svjetske geopolitičke situacije, zavirite u nedavno objavljen Žižekov rad Irak: posuđeni čajnik. Svima ostalima toplo preporučujem traktat O vjerovanju s napomenom da bih najsretniji bio kada bih saznao da je svoj primjerak dobio i tek izabrani papa Joseph Ratzinger. Jer tko zna što bi službeni rimokatolički poglavar, u duhu trenutne crkvene ekumenštine, mogao naučiti od istinskoga pape današnjega lakanizma Slavoja Žižeka?Predrag Madžarević