O katalogu ptica bez pjevica

Kakva li samo olakšanja za žive (bijenalske) rane i prijevare onda kada su uz cvrkut pravih pjevica u Salon Očić i mirisni nam cvjetak kućnog muziciranja ušle mile

i premile barokne kajde od svevremene izdržljivosti!

»A ipak, u šumi nisam čuo tu buku, te šumove... slušao sam i čuo samo pjev ptica... zašto, kako«...? Da, zašto i kako baš sada kada je MBZ Zagreb u dvadeset i trećem krugu klasterskoga pakla brojčano prekrcao sve vagone svoje pustopoljine pozivati se na Messiaena — zapitkuje se na jednome (tiskanome) mjestu umjetnički, na drugome programski direktor međunarodnoga festivala suvremene glazbe Berislav Šipuš? Možda zato jer sliku protutnjala sporovoza od raznoraznih šnita koncerata i polukoncerata, koncepata i polukoncepata, polubaleta–poluplesa i poluopera i nije moguće drukčije posložiti od priziva na općenito i opće, a prirodno (ptičje) stanište za glazbu od svakoga do nikoga. Ili je mistik Messiaen s umreženom božanskom i zemaljskom prirodom kao prirodnim rezervatom kataloga ptica bez pjevica tek usputno natuknuo: sve je moguće, ali kopirati glas neljudskoga podrijetla u mediju mehaničke ljudske geste tek iluzija je o kojoj i utopljenik ima mišljenje.

KATALOG PTICA

No, dobro, priređivači 23. muzičkog biennala i pridruženih Svjetskih dana glazbe što su kao dijete Međunarodnoga društva za suvremenu glazbu utemeljena daleke 1922. u Salzburgu, a tri godine poslije odmah i u nas kao Sekcija Zagreb doživjeli i prvu hrvatsku promociju, pod katalogom ptica zacijelo pomišljahu na bujno šarenilo i brojki i slova s popisa toga specifičnoga diptiha od festivala u festivalu. Sedamdeset i sedam djela što mlađih, što starijih skladateljskih imena iz trideset i sedam zemalja za nebijenalski raspored, u zgodnoj se igri simboličnih sedmica bez crnih šestica već vinulo do pjeva ptica u vlastitoj onomatopejskoj razigranosti i samozaljubljenosti. Što će od svega toga ostati u vremenu globalnog zagađenja umova, pitanje je kojemu ni Ives iz 1908. nije (namjerno?) ponudio odgovor. Poput suprotnosti lika Boulezova čekića bez gospodara, ili tišine u koju su i prije i poslije nje mnogi i premnogi prebacivali odgovornost vlastita (i nametnuta) bescilja.

A ona je Sofija Gubajdulina, tajnom tatarskoga premaza i čohom olovnih (sovjetskih) vremena prekrivana skladateljica kao počasna gošća i autorskoj večeri osobno nazočna kažu zvijezda posljednjega MBZ–a. I eto ruke u dodiru s Messiaenovim polarizmom katoličke sakralnosti do vječnosti i unatrag prema rubovima najskrovitijih (plemenskih) obreda iz kataloga ptica, gdje pjevice šutke padaju pod skute — oglazbljene tišine bez glazbe. Ponovno — pitanje: što se u djelu kao obliku recimo dovršena, pa potom za mene, za tebe, za nas, javno izvedena opusa, od svega toga čuje ili prepoznaje u mističnome bijegu od svijeta do svijeta neo–arhaizma i kozmičke sakralnosti kao spajalica duhovnih tradicija Istoka i Zapada, kako neki pisci vole prikazivati glazbu Sofije Gubajduline?!

GRČ, CLUSTER, NEPJEV I TIŠINA

Iskreno: malo pa ništa pod težinom svih silnih i nesvjesno i svjesno produciranih patnji mlado–stare dame od Istoka i sada njemačkoga Zapada, čija poruka svijetu u bijegu od svijeta, kao u kakvoj dobro režiranoj izvanglazbenoj drami na koncertnome podiju blijedi snagom umjetnoga retrotona. Četiri komorna naslova u rasponu od 1978. do 1996. prikazala su riječ, grč, cluster, nepjev i tišinu u odjeku jednolična herca kao djeliće nekomunikativna,

a déja` vu oblika komuniciranja Sofije Gubajduline s uhom trećega čovjeka.

Sociološki, a još više patološki fenomen kaže: De profundis, In croce, Silenzio i Galgenlieder, u erotski hipnotiziranome sudružništvu bajanistice (harmonikašice) Elsbeth Moser, violončelistice Snježane Rucner, violinistice Sidonije Lebar te članova njemačkoga ansambla That, pronalaze put do brojna, pobožno (!) koncentrirana novobijenalskoga općinstva, što će u jednako pobožnoj tišini kao za Mahlerove ili Brucknerove simfonije, gotovo ovacijama otkriti glazbu otkrivenu već u postanku Svijeta. I to se zove fama bez pokrića, pa tko misli da zna i voli — nek' izvoli!

CVRKUT PRAVIH PJEVICA

Kakva li samo olakšanja za žive (bijenalske) rane i prijevare onda kada su uz cvrkut pravih pjevica u Salon Očić i mirisni nam cvjetak kućnog muziciranja (5. svibnja), ušle mile i premile barokne kajde od svevremene izdržljivosti! Hvala stoga i dragome Bogu i četverolistu od instrumenata pod jedinstvom sastava Musica da camera, što se po ujedinjenim ukusima starofrancuske i starotalijanske, ali i novohrvatske barokne razvedenosti baš lijepo i složno priljubio uza sonatno–suitno–varijacijske okretaje od Hotteterrea do Leclaira.

Oslanjajući se na praksu vremena glazbe koju izvode, a njegujući pritom fleksibilnost i pokretljivosti kako je to još 1983. zamislila Višnja Mažuran kao osnivačica ansambla, flautistica Lana Ćosić, violinistica Iva Tovunac, violončelist Štefan Polgar i čembalist Krešimir Has, u svakome su trenutku i na svakome mjestu bili i solisti i kvartet u vrtnji najdelikatnijega komornog kruga.

Osjetilo se to u hipu nastupne Triosonate istaknuta predstavnika francuske glazbeničke obitelji Hotteterre, gdje vrli nam Jacques Martin lakokrilo prizivlje ojačalu kasnobaroknu notu sunarodnjaka mu Jean–Marie Leclaira za 2. glazbenu dokolicu. Bilo da je riječ o najavama koncertantna sloga s flautom i violinom kao najdionicom (virtuozni primjerci zahtjevnih opusa Corellija i Geminianija), ili pak u baroku sveraširenom tretmanu sola kao čvrsta dijela mobilne udruge — komorna, doslovno sobnoga, salonskoga tipa, zagrebačka Musica da camera na izvedbeno je primjeran način, a s dobrom dozom kontrole brodila i starim i novim pogledom na važne prijelomnice glazbe 17. i prve polovice 18. stoljeća.

Sve tamo do autorskoga skoka čembalista Krešimira Hasa u vlastiti, inventivno posložen varijacijski ciklus s temom Oj ti vrli konjaniče, u kojemu niz od pet kontrastnih stavaka sa slikama staroga korala, sicilijanskoga plesa i solo–tutti stilova od francuskoga, njemačkoga i posebno efektna flamanskoga načina, na kompozicijski zanimljiv, jednako star koliko i nov uzorak, sljubljuje priča o liku, djelu i životu ansambla Musica da camera.