Marulić u Cervantesovu romanu

Marulić u Cervantesovu romanu

Prepoznavanje splitskoga humanista izvan granica matične literature poprimilo je stjecajem okolnosti dodatni zamah. Potkraj veljače na Sveučilištu Sorbonne (IV) svečano je, uz predavanja i raspravu, predstavljen francuski prijevod Judite Charlesa Bénéa. Mjesec poslije upravo je »Vijenac« (17. ožujka) objavio senzacionalno otkriće spomenutoga kolege Bratislava Lučina o tome da je svjetski glasoviti Trogirski kodeks, u kojem je sačuvana najopširnija verzija Petronijeve Trimalhionove gozbe, najvažnije sastavnice njegova romana Satyricon, bio u Marulićevu vlasništvu

U prvomu četveromjesečju ove godine došlo je, slikovito kazano, do prave žetve maruloloških napora. Po naravi stvari ponajveći je dobitak objavljivanje XV. sveska Sabranih djela Marka Marulića, u kojem su okupljeni njegovi latinski stihovi, osim epa Davidias. Knjigu su priredili i prepjevali Bratislav Lučin i Darko Novaković, a ona je zapravo i kritičko izdanje izvornika i kritički prijevod. Opremljena popratnim tekstovima i pomagalima, edicija je uzorak filološke mjerodavnosti i akribije te prepjevnog umijeća. Mnoštvo je poticajnih natuknica u novoobjavljenu svesku, Latinski stihovi, Marka Marulića. Jedna je i niz od 63 tzv. mitološka epigrama, koje je autor očigledno pisao kao školske uratke, domaću zadaću iz latinskog versificiranja. Srećom sačuvani, mogu nam danas poslužiti kao cursillo (mali tečaj) iz antičke mitologije prema Ovidijevim Metamorfozama. Pokazuju kako je, među ostalim, istaknuto na splitskom predstavljanju Latinskih stihova 21. travnja ove godine, darovitost Marulića već kao školarca ne samo u tvorbi elegijskog distiha, metričkog bisera rimskih pjesnika iz Augustova doba, nego i sposobnost da priču sažme u dva stiha (62 epigrama sastoje se od po jednoga dvostiha). Jedan od predstav-

ljača, Neven Jovanović, upozorio je i na Marulićevu mladenačku razigranost, kojom je u zadane vježbe unosio i nekonvencionalna rješenja izvan učeničke stege, primjerice u ovom epigramu (br. 38), nazvanu Konj Pegaz:

Pegaze napoj mi distih sa svojeg izvora. Nećeš?

Onda, molim te, daj pomokri se na nj!

(prev. Darko Novaković)

U svesku čitamo oko 2160 stihova, koji skupa s Davidijadom (6756 daktilskih heksametara) čine zakladu od više od 8900 versa, kojima su pjevali Vergilije, Ovidije, Tibul, Katul, Marcijal. Vjerojatno to nisu svi Marulićevi latinski stihovi, ali ga i time ubrajaju među najplodnije humaniste tog razdoblja, i što se tiče poezije. Naveli smo primjer mitoloških epigrama, ranih radova Marka Marulića, koji samo nagovješćuju njegov dalji razvoj kao lati-

nskoga pjesnika raznih vrsta, svjetovnih i nabožnih tema, u kojima će se očitovati i kao vrstan autor nezanemariva lirskog opusa na djačkom jaziku.

Posve je predvidivo da će ovako sabrani, raspoređeni i stručno prevođeni, Marulićevi latinski stihovi privući dodatnu pozornost proučavatelja europskoga humanističkog pjesništva i da će učvrstiti njegovo mjesto u tom kontekstu. Riječ je o 190 pjesama, od kojih su neke antologijske, a sve pokazuju solidno ili iznadprosječno vladanje pjesmotvorbom.

Marulovoj slavi pomaže i »Vijenac«

Prepoznavanje splitskoga humanista izvan granica matične literature poprimilo je stjecajem okolnosti dodatni zamah. Potkraj veljače na Sveučilištu Sorbonne (IV) svečano je, uz predavanja i raspravu, predstavljen francuski prijevod Judite Charlesa Bénéa. Mjesec poslije upravo je »Vijenac« (17. ožujka) objavio senzacionalno otkriće spomenutoga kolege Bratislava Lučina o tome da je svjetski glasoviti Trogirski kodeks, u kojem je sačuvana najopširnija verzija Petronijeve Trimalhionove gozbe, najvažnije sastavnice njegova romana Satyricon, bio u Marulićevu vlasništvu. Štoviše, Marulić je na praznim straničnim mjestima kodeksa unosio vlastopisom bilješke, ispisivao tekstove drugih latinskih pisaca. O tome je Lučin opširnije izvijestio na međunarodnom simpoziju u Splitu (22-23. travnja) u okviru Marulićevih dana. Jedva manju pozornost pobudilo je i njegovo izlaganje, u kojem je ustvrdio da je najveći dramatik europskog baroka, španjolski klasik, Pedro Calderón de la Barca na kraju Čistilišta sv. Patrica naveo kao jedan od izvora na kraju djela i Marca Marula. El Purgatorio San Patricio jedna je od najvažnijih Calderónovih drama iz skupine comedias devotas, religioznih, pobožnih komada. Koliko je Marulić prisutan u književnoj svijesti zlatnog razdoblja španjolske književnosti, svjedoči i čuvena knjiga Fructus Sanctorum, tiskana u Parizu 1624. Njezin pisac, Alonso de Villegas, na gotovo se svakoj stranici pozivlje na autoritet Marulićeve Institucije. To je također ustanovio Bratislav Lučin, dok je marulolog iz Madrida Francisco Javier Juez y Gálvez izvijestio na spomenutom skupu da je drugi španjolski kršćanski humanist, Juan Lorenzo Palmireno (Laurentius Palmyrenus), čak u četirima tekstovima (objavljenim od 1564. do 1578), od kojih su neki imali više izdanja, izričito navodio Marulićeve knjige kao svoje izvore; štoviše, jedan se lik u njegovoj drami zove u počast našem humanistu, Marulus. Nešto slično pak u svojoj studiji, koja je dostavljena voditelju splitskog Marulianuma, iznosi Michael Nerlich, njemački hispanist, trenutačno profesor španjolske i komparativne književnosti na Sveučilištu u Clermond–Ferrandu. O čemu je riječ? Ugledni profesor drži da se u Cervantesovu predsmrtnom romanu Los Trabajos de Persiles y Sigismunda (Zgode i nezgode Persilesa i Sigismunde) u liku Andrea Marulo krije Marko Marulić, koji se pojavljuje u dvama poglavljima toga nadasve zanimljiva romana, po općem sudu cervantologa najvrsnijega u Cervantesovu opusu nakon, dakako, Don Quijotea. Kontekst u kojem otac španjolske književnosti uvodi u radnju Andreu Marula opravdava tezu da je u romanu Persiles i Sigismunda nazočan i otac hrvatske književnosti kao općepoznata ličnost. Da je Cervantes čitao Marulićeva djela, to je pak izvan svake dvojbe, jer su ona u onodobnoj Španjolskoj imala toliku recepciju da, prevodio ga je Bartolomé Fernandez de Ruenga (Evangelistar i Pedeset pričica). Ako ne po prijevodima pobožno–odgojnih spisa, Marulić je u zlatnom dobu španjolske književnosti imao najveću književnu recepciju, prema citatnosti i intertekstualnosti te prema ugledu koji je uživao u pisaca spiritualnoga, a, kako vidimo, i beletrističkog usmjerenja. Taj će fenomen valjati istražiti, jer je Marulić u Italiji i Njemačkoj više prevođen nego u Španjolskoj. No, u prvospomenutim zemljama njegove knjige nisu proizvele tolik književni učinak kao što je to u španjolskih pisaca.

MaruliĆ u Sevilli

Možda nam to može donekle razjasniti Gálvezova studija »Maruliana« u Kolumbovoj knjižnici u Sevilli, objavljena nešto prije Marulićevih dana u godišnjaku Colloquia Maruliana (XIV, 2005). Marulolog iz Madrida iscrpno obrađuje činjenicu da su se u tzv. Kolumbovoj knjižnici u Sevilli nalazile brojne knjige hrvatskog humanista. Tu je biblioteku utemeljio Hernando Colón (1488-1534), sin legendarna pomorca, koji je otkrio Ameriku, a za biblioteku, koju je držao svojom životnom misijom, bio je nabavio šest tiskanih Marulićevih latinskih knjiga, jedan latinski tekst u rukopisu, poznat samo po kataloškom navodu Hernanda Colóna ili njegova službenika. No, što će najviše zagolicati čitatelje godišnjaka Colloquia Maruliana, Kristoforov sin kupio je i jedan primjerak Judite, uz najslavnija tiskana Marulićeva latinska djela. U katalogu je kao incipit točno prepisan prvi stih hrvatskoga spjeva: »Dike ter hvaljen’ja presvetoj Juditi«. Tu nabavku Gálvez povezuje s Colónovim maruloljubljem. Velika prisutnost Marulićevih latinskih knjiga po španjolskim knjižnicama svakako je razlogom njegove iznimne recepcije u Španjolskoj 16. i 17. stoljeća. Četrnaesti svezak godišnjaka, u kolu zanimljivih priloga, na uvodnom mjestu donosi poslasticu za marulologe, kritičko izda-nje Marulićeve oporuke, koju je priredio i preveo Lujo Margetić, dok je Popis i Inventar knjiga priredio i preveo Bratislav Lučin. I taj svezak edicije Colloquia Maruliana jedan je od iznimnih ovoproljetnih maruloloških prinosa.

Sudionici simpozija u Splitu bili su posebno zadivljeni novim spoznajama o španjolskoj recepciji Marka Marulića i njezinoj povezanosti sa znamenitim književnicima i povijesnim osobama. Vinko Grubišić sa Sveučilišta u Waterlou (Kanada) govorio je pak o novim pojedinostima u paralelizmima između Erazma Roterdamskog i autora Judite u svjetlu činjenica da je Splićanin s respektom čitao tekstove Nizozemca, najoštroumnijeg i najobrazovanijeg intelektualca iz humanističkih vremena. Nabrojene činjenice i otkrića posjeduju dodatne konotacije za sagledavanje Marulićeva književnog lika na međunarodnim obzorima.

Vrijednosna točka Europe

Na kraju držim da novi svezak Sabranih djela Marka Marulića i nove spoznaje o njegovoj svjetskoj sudbini, kakvu nije doživio nijedan hrvatski pisac, ne bi smjeli ostaviti ravnodušnim hrvatske stručnjake za književnost i širu kulturnu javnost. Marulolozima, i ljubiteljima poezije općenito, Marulić se nakon ovoga sveska ukazuje ne samo kao veliki epski nego i lirski latinski pjesnik, što na još jednom predmetu potvrđuje visoku razinu njegove pjesničke kreativnosti. Javlja se tek pitanje da li je uzburkano naše književno općinstvo svjesno Marulićeve veličine i dosega izvan granica njegove domovine, bašćine, kako bi on rekao, po kojima je splitski humanist i začinjavac vrijednosna točka na književnom zemljovidu Europe, na koju se Hrvatska danonoćno s pravom pozivlje. Nažalost, pritom se mimoilaze nepolitički, a bitniji, korijeni njezine pripadnosti tome uljudbenom krugu, kao što to zorno svjedoči otac hrvatske književnosti Marko Marulić Marul.Mirko Tomasović