KLIMAVE POLICE

KLIMAVE POLICE

Kad god mi se u kući dogodi kakav kvar — kad procuri voda, kad rikne televizor ili kad se štednjak počne čudno ponašati — mene oblije znoj. Ne zato što bih se osobito bojao takvih kvarova, niti zato što bih precjenjivao troškove koji u takvim prilikama nastaju, nego iz drugoga jednog razloga: zato što znam da će mi sad doći majstor. A taj će mi majstor neizostavno postaviti pitanje od kojega mene zahvati egzistencijalna tjeskoba. Bacit će taj majstor — električar, vodoinstalater, keramičar — pogled na moju biblioteku, pa će upitati: »Zar ste vi pročitali sve ove knjige?«. Biblioteka mi je prije mala nego velika; ali, očito je dovoljno velika da svaki majstor, čim je vidi, odmah postavi to fatalno pitanje.

Pitanje je fatalno zato što ne znam kako da na njega odgovorim; dapače, svjestan sam da ću pogriješiti što god da kažem. Jer, ako kažem da jesam pročitao sve te knjige, majstor će misliti ili da se pravim važan i želim biti nešto više od njega, ili da sam manijak kojega se treba čuvati. Ako mu pak kažem da nisam pročitao sve te knjige onda će me držati za nekakva pozera i šarlatana koji svoje goste pokušava impresionirati lažnom učenošću. Ukratko, kako god da odgovorim, neće biti dobro, tome me je već i iskustvo naučilo.

Zašto to pitanje postavljaju upravo majstori — i zašto ga svaki od njih postavlja odmah i neizostavno — također mi se s vremenom objasnilo. Majstori su, naime, navikli da sve na ovom svijetu promatraju kao posao koji treba obaviti: ako si zidar, moraš sagraditi kuću, ako si kopač bunara, treba da iskopaš zdenac, ako si popravljač vešmašina, moraš popraviti perilicu. Kad se posao obavi, nastaje nekakva promjena: ono čega nije bilo, sad postoji, ono što nije radilo, sad radi, ono što je curilo, više ne curi. Zato oni i pitaju jesam li pročitao sve one knjige: njima se to čini kao nekakav zadatak koji treba izvršiti — čini im se kao zadatak težak, njima osobno posve neizvediv — pa se zanimaju je li posao gotov, je li barem pri kraju. Zanima ih također i što se zbiva kad se tolike knjige pročitaju, kakva promjena pri tome nastaje, kakvo dobro to donosi ovome svijetu.

A ja, dakako, na takva pitanja ne znam odgovoriti. A u isto vrijeme, osjećam da sam u tim trenucima odvjetnik svih knjiga i svih čitača, i da bih morao nešto kazati u njihovu obranu. No, kako da majstoru objasnim kako čitanje knjiga nije nalik na druge poslove, pa se zbog toga i ne može s njima uspoređivati?

Razlike su zapravo dvije. Ponajprije, drugi poslovi imaju tu osobinu da mijenjaju svijet, dok sama majstora ostavljaju manje-više onakvim kakav je i bio. Kod čitanja knjiga stvar je drukčija: tu se ne želi ništa promijeniti u svijetu, nego se želi promijeniti onaj tko posao obavlja: on bi nakon čitanja trebao postati učeniji, mudriji, možda čak i bolji. A takav se rezultat ne može dokazati: kad majstor zamijeni žute pločice u kupaonici zelenima, onda je to nešto egzaktno; kad čitatelj pročita

knjigu, ničim se ne može dokazati da je od toga postao doista umniji.

I ne samo da se napredak ne može dokazati, nego je dvojbeno i da li on uopće postoji. Jer, čitajući knjige čovjek sve više otkriva koliko toga još ne zna, kako su velika područja o kojima pojma nema; čitanje, zapravo i služi najviše tome da čitatelju pokaže dimenzije njegova vlastitog neznanja. Zato bi se moglo kazati da rezultat čitanja knjiga i nije toliko znanje, koliko neznanje, odnosno svijest o njemu. Čovjek čita — i drži knjige u kući — upravo zato što prihvaća takvu poziciju, što od nje ne bježi, nego pristaje na to da radi posao koji nikad nije gotov, i posao koji mu stalno iznova otkriva uzaludnost vlastitoga napora.

Ukratko, čitanje knjiga nije posao, nego je sudbina.

A mogu li o sudbini govoriti majstoru koji mi je došao popraviti vešmašinu? Jasno da ne mogu. Prvo, zato što se njemu ne čini da je njegov posao sudbina: mogao je otići i na koji drugi zanat. Drugo, zato što ne želim da on misli kako ja sebe smatram boljim od njega čim je meni posao sudbina, a njemu nije. Najradije bih mu objasnio razliku između aktivnoga i kontemplativnog života, ali za to nemam vremena, a ni majstor nema volje slušati. Najradije bih mu rekao kako svaki od tih životnih stilova (ili egzistencijalnih putova) ima svoje dostojanstvo, kako ni jedan od njih nije bolji niti gori, nego su oba potrebna. Najradije bih ga zamolio da me ne smatra jako mudrim zato što čitam knjige, ali da me ne smatra ni budalom zato što — usprkos svim tim knjigama — trebam njega da mi popravi centralno grijanje.

Ukratko, najradije bih mu rekao da njegova majstorska znanja — električarska, vodoinstalaterska — zapravo proizlaze iz mojih knjiga, a da moje knjige mogu postojati samo zato što ih majstori poput njega — slagari, knjigoveže — znaju načiniti.

A budući da ne mogu o tome govoriti (jer bi nam obojici bilo neugodno), onda nastojim barem djelom prevladati mogući nesporazum što ga knjige izazivaju. Dok majstor radi, ja se motam oko njega, dodajem mu alat, donosim ovo i ono, ili ga barem nutkam pićem: na taj se način zbližavam s njegovim poslom i pokazujem prema tom poslu poštovanje. A kad posao bude završen, poslužim se malim lukavstvom: izjavim kako su mi police moje biblioteke nekako sumnjive, pa zamolim majstora — koje god struke on bio — da ih malko pogleda. Na taj se način on zbliži s mojim knjigama, pa vidi da u njima nema ničega strašnog, kao što nema ni u čitanju.

Tako se to nekako završi, i majstor u miru ode. Ali, ja još dugo nisam miran: stojim pred policom s knjigama, buljim u njih i pitam se jesam li ih sve pročitao, i što to mijenja na stvari.