JOŠ JEDAN USPJEH

JOŠ JEDAN USPJEH

Andrea Chénier visoko je profesionalno ostvarena predstava u kojoj ništa nije prepušteno slučaju, svaki detalj osmišljen je i dotjeran, a jedino se na takvoj podlozi mogu postizati pravi umjetnički dometi. Ljubljanski ih je ansambl postigao

U prošlome stoljeću, pogotovo u njegovoj prvoj polovici, Zagreb je bio obećani grad za slovenske pjevače. Lijepo veliko prostrano kazalište za njih je značilo prodor u svijet. Mnogi su došli, između njih i tri najveća, tri Josipa — Rijavec, Križaj i Gostič — bez kojih je hrvatska operna umjetnost nezamisliva. Danas je situacija obrnuta: hrvatski umjetnici odlaze u Sloveniju. Među njima je i vodeći dirigent Slovenskoga narodnog gledališča u Ljubljani Loris Voltolini. Jedan od najmuzikalnijih hrvatskih dirigenata uopće našao je u Ljubljani radno mjesto i tamo razvija umjetničku osobnost. Danas je on dirigent velika formata koji stvara predstave. Jedna od tih je nova ljubljanska premijera opere Andrea Chénier Umberta Giordana.

Autoritativni Voltolini

Toliko popularan verizam sklizak je teren i za najveće dirigente. Neki traže preveliku ekspresiju, a drugi pak teže za tim da naglase samo ljepotu glazbe.

Najbolji veristički dirigenti postižu snažan dramski izraz, a pritom poštuju ljepotu glazbene fraze. Zadržavaju njezin luk u pjevačkim i instrumentalnim dionicama, daju orkestru svu njegovu važnost, a istodobno prate liniju lijepa pjevanja. Nije to nimalo jednostavno, pogotovo kad je riječ o takvim partiturama kao što je Andrea Chénier, gdje emfatičnost stalno prijeti pretjerivanjem. Voltolini je jedan od rijetkih koji uspijevaju izraziti životnost, istinu, i zadržati čistu ljepotu glazbe.

To može jer je elementarno muzikalan te ima ukusa i stila, što je u pristupu verističkim partiturama osobito važno. Čvrsto drži u rukama sve konce predstave i autoritativno vodi ansambl pa sve teče jedino mogućim prirodnim glazbenoscenskim tokom. Odličan ljubljanski orkestar plemenita i sadržajna tona, sigurnih i preciznih dionica, bogate dinamike, ravnopravan je sudionik radnje. Zvuk mu se razvija u veliku rasponu, ali nikad ne prelazi granicu kojom bi prekrio događanja na sceni. Na toj se podlozi pjevači mogu potpuno prepustiti muziciranju i scenskom dotjerivanju likova.

Dvije vrhunske podjele

Andrea Chénier, vrlo težak i zahtjevan u instrumentalnom segmentu, traži i troje vrhunskih pjevača kakve je teško naći. Zadivljuje stoga da Ljubljanska opera ima čak dvije podjele. U drugoj je Jure Kušar u naslovnoj ulozi, zacijelo pjevački najtežoj u talijanskom tenorskom repertoaru. Hrabro se nosi sa svim njezinim za mnoge i nepremostivim teškoćama i daje simpatičan lik pjesnika revolucije kojega je revolucija pogubila. Galja Gorčeva is-koristila je svoj veliki vokalni potencijal i suvereno je pjevački svladala zahtjeve isto tako vrlo teške uloge Madeleine de Coigny. Očito taj lik odgovara njezinu umjetničkom senzibilitetu jer je bila i glumački uvjerljiva. Veliki umjetnik Valentin Enčev istaknuo je u slijedu vokalne linije i bogatstvu pjevačkog i scenskog izraza svu slojevitost lika Gérarda. Dvije mlade mezzosopranistice Elena Dobravec kao Bersi i Ariana Debeljak kao Grofica de Coigny skladno su ispunile pjevačko-scenske zadaće, a Božena Glavak, s polustoljetnom karijerom iza sebe, ponovno je dala dokaz velike umjetničke osobnosti u maloj ulozi Madelon. Saša Čano malo je odveć robustan Roucher, a Andrej Debevec zadržao se na pjevačkoj komponenti lika Incroyablea. I ostale male uloge, kao i neveliki zbor (zborovođa Martina Batič), pomno su dorađeni i pridonose cjelovitosti predstave. Velike zasluge za njezin glazbeni uspjeh idu i asistentu dirigenta, korepetitoru i lektoru za talijanski jezik Gianluci Marcianu.

Velika opera u malom kazalištu

Andrea Chénier velika je opera i ljubljansko je kazalište za nju malo. Ali dok je dirigent ipak uspio prilagoditi zvuk prostoru, redatelju Lutzu Hochstraateu to je bilo mnogo teže, pogotovo u prizorima kad je trebalo dočarati svu vrevu i burnost pariškog života za vrijeme revolucije. U tome mu je mnogo pomogao Rudolf Rischer jednostavnim, ali funkcionalnim scenskim rješenjima. Zanimljiva je podijeljenost scene u trećem činu, kada razdvojene vlast i narod spaja prilično uzak mostić. Element razdvojenosti prisutan je i u četvrtom činu, kad ga Chénier i Madeleine prevladavaju hrabro odlazeći u smrt. Odnosi između likova dobro su razriješeni. Povijesno vjerni kostimi Bettine Richter ukusni su u izboru boja, elegantnosti kroja i prilagođenosti liku.

Andrea Chénier visoko je profesionalno ostvarena predstava u kojoj ništa nije prepušteno slučaju, svaki detalj osmišljen je i dotjeran, a jedino se na takvoj podlozi mogu postizati pravi umjetnički dometi. Ljubljanski ih je ansambl postigao. Marija Barbieri