DOMAĆA BLUES–SCENA

Na bezrazložnu uzrečicu nema jazza bez bluesa pamtimo iz usta brojnih istaknutih džezista, uključujući tu i legendarnoga Louisa Armstronga. Blues je doista bio, i još jest, integralni dio programa istinskih džezista, stekavši u posljednje vrijeme nov termin jazz-blues. Taj bi nas pojam trebao uvjeriti u razlike od tradicionalnoga country ili pak urbanog bluesa, koji još i danas intenzivno žive, u što smo se nedavno uvjerili slušavši u Zagrebu Guya Davisa.

No prije više godina neki su britanski rokeri počeli oponašati tradicionalni blues-izričaj autentičnih američkih crnačkih blues-interpreta, prešavši nerijetko osjetljivu crtu koja dijeli ta dva pojma. Iznimka je možda jedino Eric Clapton, no europski su rokerski sljedbenici Johna Mayalla, Alexisa Cornera, Briana Augera i drugih blues gotovo potpuno uklopili u svoja, dakako pogrešna elektrificirana poimanja te američke crnačke glazbe. Bilo je i obrnuto, jer su neki crni interpreti bluesa ubrzo uočili rokerske komercijalne efekte i zanimanje šire publike, stvorivši pojam čikaškog elektrificiranog bluesa. Time su se razlike još više smanjile, pojmovi su se i stilovi isprepleli, no ipak za stručnjake tu nije bilo dvojbi. Zanimljivo je pogledati kako su se u tome snašli naši interpreti bluesa i ima li ih uopće? Ima ih, ali malo. Isključimo li rock-grupe koje izvode ili misle da izvode blues, a takvih ima, prisjetimo se samo neslavno završena novigradskog Blues festivala, ili sličnih manifestacija u Varaždinu, za koje je ugledan kritičar napisao da u tim programima »od bluesa nije bilo ni b«.

No da sve nije tako, potvrđuju nam istina malobrojni profilirani blues-sastavi, od kojih nam dva, zanimljivo, dolaze iz Zagorja. Iz Zaboka dolazi već afirmiran trio usnog harmonikaša Tomislava Golubana, poznata pod umjetničkim imenom Little Pigeon. Slijedom toga svoj je blues-sastav nazvao Little Pigeon’s ForHill Blues. Goluban je poklonik tradicionalnog američkog crnačkog blues-izričaja i očito svog uzora Sonnyja Terryja. S uspjehom je to već više puta dokazao i pokazao, nastupajući na koncertima i u klubovima, uvrštavajući u spomenuti kontekst uspješno i neke svoje izvorne skladbe. U tome mu zdušno pomažu gitarist i vokalist Ante Prgin i bas-gitarist Nikola Herceg, a zanimljivo je spomenuti da na njihovu disku Pigeon’s Flight u izvedbi skladbe Baby, Please Don’t Go kao gost nastupa i gitarist-vokalist, inače naš proslavljeni skijaš Ivica Kostelić. Iz Zagreba nam bliže Stubice sve se više probija još jedan profilirani, ali nešto elektrificiraniji blues-sastav, Small House Brown. To je kvartet ili kvintet s izvrsnim usnim harmonikašem Krešom Oremušem, kojega je čak teško razlikovati od nekih najistaknutijih američkih predstavnika tog instrumenta u bluesu. U sastavu su još vokalist i gitarist Stipe Brown Subašić, profesor hrvatskoga jezika, kontrabasist Mario Žuvela, poznat iz zagrebačkog Sick Swing orke-stra, bubnjar Ante Prgin-Surka, kojeg ne bi trebalo miješati s gitaristom iz zabočkog trija, te američki blues-vokalist Robert L. Johnson, koji izvođenju blues-grupe Small House Brown daje izvoran američki štih.

Kad je riječ o domaćem bluesu, tim bismo sastavima mogli djelomi-čno dodati i vokal Valerije Nikolovske u jednom dijelu programa njezina prvog CD-a, The Bright of the Blues. Taj tip bluesa ponajprije zbog pratećeg trija s orguljama Hammond zadire pomalo u jazz-blues, no Nikolovska teži nažalost znatno širem rasponu svoga pjevanja, koje uključuje i pop-glazbu, što je s komercijalnog stajališta razumljivo, no ipak bismo je radije slušali u profiliranijem blues-opusu.