Dobro ispričana priča

Dobro ispričana priča

Émile Benveniste, Riječi indoeuropskih institucija, prev. Vojmir Vinja, Disput, Zagreb, 2005.

Sljedeće godine napunit će se tri desetljeća od smrti jednoga od najvećih lingvista 20. stoljeća, Émilea Benvenistea. Rođen 1902. u sirijskom Alepu, tada još u Otomanskom Carstvu, isprva se školovao za rabina, ali je kao šesnaestogodišnjak odustao od takva životnog puta. Na prestižnoj École Pratique des Hautes Études bio je prvo učenik, a potom i nasljednik Antoinea Meilleta (1927); od 1937. profesor je poredbene gramatike na Colle` ge de France. Uz dva prekida — za vrijeme Drugoga svjetskog rata, zbog rasnih zakona, te 1956–1957, zbog zdravstvenih tegoba — na tom je mjestu ostao sve do 1969, kad ga je teška bolest prisilila da se povuče.

Obrazovan u vremenu kad je povijesna gramatika još bila kraljica filoloških disciplina, Benveniste se u indoeuropeistiku zaputio na predvidljiv način, posvećujući rane radove jezičnopovijesnim pitanjima manjega dosega (poput futura i sigmatskih konjunktiva u arhajskom latinskom, 1922), preko zamašnijih gramatičkih opisa (drugi dio sogdijske gramatike, 1929), pa sve do obuhvatne doktorske the` se principale o podrijetlu tvorbe imenâ u indoeuropskom (1935). Susret sa strukturalizmom omogućio mu je da uvidi gdje su granice tradicionalne povijesne gramatike, koja se uglavnom iscrpljivala u dodatnom dokumentiranju ionako dobro posvjedočenih fonoloških, morfoloških ili sintaktičkih pojava. No, za razliku od nekih utjecajnih suvremenika, nije podlegao napasti da fetišizira sinkroniju i tako proučavajući sustav zaboravi na njegovu povijesnu dimenziju. Uvodeći etimologiju kao nedostatno iskorišteno istraživačko oruđe Benveniste je tradicionalnu indoeuropeistiku poveo s onu stranu riječi, u područje mitologije i kulturne povijesti.

Novina njegova pristupa i bogatstvo rezultata najbolje su se očitovali u klasičnoj zbirci ogleda Vocabulaire des institutions indo–européennes. Riječ je zapravo o Benvenisteovim predavanjima održanima na Colle` ge de France između 1944. i 1952, koja je pribilježio njegov slušač Lucien Gerschel. To što su predavanja knjiški oblik dobila tek nakon poduljeg vremenskog razmaka, a i tada bez ozbiljnijih revizija, samo po sebi svjedoči da pripadaju čvrstoj doktrinarnoj jezgri autorova opusa; to što se dvosveščano izdanje pojavilo 1969, one iste kobne godine kad je Benveniste izgubio sposobnost kretanja i govora, daje mu gotovo oporučnu težinu. Danas, u prijevodu Vojmira Vinje, to se klasično djelo prvi put pojavljuje i pred hrvatskim čitaocem.

Bez elektronskih pomagala

Riječi indoeuropskih institucija ujedinjuju unutar istih korica obje knjige francuskoga izvornika: prvu posvećenu gospodarstvu, srodnosti i društvu, i drugu posvećenu vlasti, pravu i religiji. Te dvije naslovne trijade bolje od bilo koje duge definicije objašnjavaju što je za Benvenistea zapravo institucija. Njemu nije do toga da novim dokazima podupire ionako neosporno indoeuropsko zajedništvo. Njega istodobno zanimaju dvije stvari: razgradnja prvobitnoga indoeuropskog pojmovnika u zasebnim jezicima i mogućnost njegove rekonstrukcije nakon niza naoko neproničnih semantičkih preoblika.

Benvenisteove etimološke minijature nalikuju dobro ispričanim pričama: početno stanje pripovijedanja obilježava neka uvriježena, ali znanstveno neutemeljena pretpostavka, koja se lako i brzo opovrgava. No, za razliku od školničkih obračuna kratka daha, rasplet koji slijedi daje neočekivan dignitet priči: ono što se doimalo kao sitničav stručni prijepor završava zaključkom koji se tiče golema prostora od središnje Azije do Atlantika, u golemu vremenskom rasponu od četiri tisućljeća. Tek jedan jedini primjer. Razlika između latinskoga sus i porcus tradicionalno se tumačila oprekom između divlje i pitome svinje, pri čemu je dijalekatska raspodjela lika *porko — sugerirala dodatan zaključak da su se samo europska plemena bavila svinjogojstvom; drugim riječima, do uzgoja te važne domaće životinje došlo bi tek nakon prekida indoeuropskoga zajedništva. Nasuprot toj communis opinio, Benveniste prvo pokazuje kako latinska distinkcija nije između divlje i pitome, nego odrasle i mlade životinje (dakle, između praseta i odojka), a potom navodi i potvrdu za *porko — u srednjoiranskom hotanskom dijalektu: jedan jedini trag riječi dovoljan je da se zaključi kako se svinja uzgajala i u Indiji i Iranu.

Da se rodio dvadesetak godina kasnije, Benvenisteu bi na raspolaganju bila elektronska pomagala, ne samo da utvrdi čega gdje ima nego i ono što je njemu često bilo važnije: čega gdje nema. Njegov bi citatni aparat svakako bio dotjeraniji, no teško je vjerovati da bi cjelina knjige bila tako čitka. Njezina je, naime, najveća vrijednost metodička rahlost, sposobnost da se najdalekosežniji zaključci izvuku iz nedirigirane lektire, s polazištem koje se s lakoćom premješta iz jednoga indoeuropskoga jezika u drugi. Benvenisteova argumentacija temelji se na izravnu uvidu u golemu množinu primarnih tekstova, a ne na nasumičnom nabadanju tipaka Ctrl + F, još manje na prelistavanju kondenziranih natuknica u etimološkim rječnicima.

Riječi indoeuropskih institucija pojavljuju se na hrvatskom s trećinom stoljeća zaostatka prema izvorniku, ali na način koji je primjeren djelu koje je u međuvremenu steklo kanonski status. Grafička prezentacija iznimno zahtjevna teksta, koji obiluje mnoštvom nadslovnih i podslovnih znakova, alfabetskih i transliteriranih grčkih citata, vrlo je pomna. Napokon, u našim prilikama, kad se i najizazovniji prevodilački poslovi udjeljuju prema načelu najjeftinije ponude i najbrže dostave, nije nimalo nevažno da prijevod potpisuje lingvist Vinjina ugleda i bibliografije. Nakladnik nije pogriješio kad je upravo ovu knjigu izabrao za prvi naslov u novopokrenutom nizu Thesaurus. Darko Novaković