Decibel

Decibel

Nedavno smo ja i švedski novinar, koji je doputovao u Ljubljanu da sa mnom napravi intervju, otišli na ručak u poznati ljubljanski lokal. Nakon nekoliko minuta utvrdili smo da od razgovora neće biti ništa ne budemo li vikali kao da smo svaki na svojemu brijegu ili na dvije obale velike rijeke. Iz zvučnika je, naime, tutnjila tako bučna glazba da se bez vikanja nismo mogli sporazumjeti niti o tome što ćemo jesti, a kamoli o temi našega razgovora. Inače uljudna konobara zamolio sam, to znači da sam viknuo, mogu li malo stišati glazbu u njegovu lokalu? Konobar je uljudno zavikao da neki gosti ipak žele slušati glazbu te da će biti uvrijeđeni bude li je isključio. Uljudno sam se zaderao da imamo na to pravo. Htio sam zapravo reći da je ne treba isključiti, neka je samo stišaju, toliko da gospodin i ja možemo razgovarati. Međutim, konobara je riječ pravo oneraspoložila. Rekao je, glasno koliko je bilo potrebno, odlučno ništa manje, da imaju oni, naime, drugi gosti, a vjerojatno i on sam, pravo na glazbu.

To me zaprepastilo.

Prvi tren pomislio sam da je pravo na tišinu zapravo starije od prava na buku, tako reći prapravo, jer na početku je bila tišina. Osnovno je stanje svijeta tišina, ne buka, za dopuštenje i strpljenje mora moliti onaj koji želi slušati bučnu glazbu, a ne onaj koji želi za vrijeme objeda imati mir. Ali to pitanje pri onome objedu nismo više razrješavali, sporazumjeli smo se da će konobar glazbu ipak malo stišati, ali ne toliko da bi tišina odveć smetala ostalim gostima. Takav kompromis, koji nam se posrećio u ljubljanskom lokalu, nije uvijek baš lako postići. Sjećam se kako sam u vrijeme kad sam se jutarnjim vlakovima vozio u Ljubljanu te vožnje doživljavao kao paklenske muke. Strojovođa je bio ljubitelj dalmatinske glazbe i svaki ponedjeljak, kad bih sjeo u vlak, u Mariboru je ujutro u šest sati vožnja započela s »Večeras je naša fešta, večeras se vino pije / tko ne piva, Dalmatinac nije…« a u Ljubljani završila pjesmom Tri ferala. Još i danas znam napamet tekstove što sam ih, protiv volje, naučio u onome vlaku i kada čujem Olivera Dragojevića još malčice uzdrhtim od užasa. Pokušao sam uvjeriti konduktera da utišaju glazbu ili pak barem malo promijene repertoar. Bez uspjeha. Pisao sam direkciji željeznice, a kad mi nisu odgovorili, još i telefonirao. Rekli su mi da oni ne biraju glazbu u vlakovima. Nabavio sam si čepove za uši, ali je malo koristilo. Tada se na posao u mariborsko kazalište vozio Bojan Štih, koji je protiv te glazbene torture protestirao na svojstven način: zahtijevao je da u vlaku sviraju neke austrijske polke. Pogreška. Ispunili su mu, naime, želju. Jednako glasno. Od tada znam da rat protiv bučne glazbe i njezinih ljubitelja nije moguće dobiti. Zapravo znam samo jedan slučaj u povijesti borbe za tišinu koji je završio uspješno. Kad smo prije nekoliko godina prijatelj i ja došli na čašu vina u neki bife, muškarac za šankom odmah je uključio zvučnike do daske, kako se to kaže. Moj mu je prijatelj prišao, izmijenili su nekoliko rečenica i strašna je glazba čudesno utihnula. Kad se vratio stolu, iznenađeno sam mu čestitao na tom nevjerojatnom podvigu i upitao ga kako mu je to uspjelo. Ništa osobito, rekao je, platio sam mu. Platio? Da, dao mu je hiljadarku, kupio nam je tišinu.

No, time je bila dobivena mala bitka, a ne rat. Rat s glazbenom bukom ne može se dobiti, premda se ponegdje u njega već umiješala i vlast: U njujorškim taksijima vidio sam natpise koji upozoravaju da putnik ima pravo voziti se bez glazbe te da ju je taksist na njegovu želju dužan isključiti; u Solothurnu u Švicarskoj uz zdence postoje točke gdje se smije slušati samo šumljenje vode. Ali tko će u to uvjeriti vlasnike veletrgovina, gdje u velikim dvoranama tutnje pjesme i grme brbljavi radiovoditelji, konduktere u autobusima, koji navijaju narodno–zabavne melodije ili pak mladića iz nebodera, koji sluša tehno takvom jačinom da se tresu čaše na stolovima susjednih stanova. Taj je rat izgubljen od onoga trenutka kada je čovjekov glas prenio i osnažio tisućostrukom snagom izum koji se zove zvučnik. Za sve to krivi su T. W. Bell i Ernst Siemens, koji su svaki na svojem kraju svijeta izumili tu stvar, a poslije su je mnogi drugi znanstvenici u dvadesetom stoljeću samo još usavršavali, sve te fonografe i tonofone ili kako li su se već nazivali uređaji za pravljenje buke, sve do današnjih stereofonskih sustava, hi–fijeva, kojekakvih pojačala, kod kojih može pritiskom na gumb čovjek prouzročiti manji potres.

No unatoč tomu što sam već odavno dignuo ruke u znak predaje, zaprepašćujuća rečenica konobara iz ljubljanskoga lokala, koji je mene i švedskoga novinara poučio da postoji i pravo na slušanje bučne glazbe, a ne samo na tišinu, nije mi dala mira. Istina je dakako da nam danas ne preostaje ništa drugo nego da s njome živimo, ali što je izvorno, što je pravo, tišina ili buka?

Na začetku svijeta bila je tišina. Najprije, istina, veliki prasak, eksplozija, koju nazivamo praprasak, a onda milijuni godina tišine, koju su narušavali samo šum mora i žuborenje rijeka, hujanje vjetrova kroz krošnje stabala, grmljavina tijekom oluja te udaranje valova o morske obale. Pa i kad se pojavio homo erectus, koji je toljagom udarao po deblima stabala kako bi otjerao zvijeri koje su bile više divlje od njega, to prirodni red nije odveć narušilo. Mnogo kasnije čujemo vikanje mnoštva koje opsjeda Troju, oratore na rimskom forumu, koji snagom glasnica moraju uvjeravati narod o blagodati republike, udaranje mačeva o štitove, udarce kovačkih čekića koji te mačeve kuju. Najbučniji događaj što ga se možemo sjetiti iz davnih vremena ljudske povijesti zapravo su jerihonske trube, koje su srušile zidine grada Jerihona, ali ni o tome još nemamo čvrstih dokaza. U carigradskom vojnome muzeju čuvaju golemi bubanj, zaboravio sam njegovo ime, kojim su janjičari ulijevali strah u kosti opsadnutim stanovnicima Beča, možda ni prije ni kasnije nije bilo strašnijega zvuka nego što su bili ritmički udarci turskoga bubnja — uz njih se jadnim kršćanima ledila krv u žilama. Zatim je došao homo faber, koji je izgradio tvornice i u njih postavio velike parne strojeve, topionice, čekiće i nakovnje, tkalačke stanove, i sva je ta industrijska buka, koju priroda i čovječanstvo do tada nisu poznavali, bila locirana u nekoliko središta razvijena svijeta, veći dio čovječanstva još se budio uz pjev ptica te odlazio na spavanje uz zvonjavu crkvenih zvona, mujezinovo pjevanje ili urotničko gunđanje šamana. Čak su mjenjači svijeta, koji su se obraćali narodu, morali zajedno sa snagom argumenata prije svega rabiti snagu glasa, Lenjin, koji na znamenitoj slici visi preko ruba govornice i na glave mnoštva sipa odlučne riječi, još nije u boljem položaju nego govornici s rimskoga foruma. No, njegovi se nasljednici više nisu trebali derati na mnoštvo, stali su pred mikrofone i sa svih su dijelova golemih trgova odjekivale njihove riječi. Što je slijedilo, znamo. Zvučnici i pojačala ubrzo nisu bili više samo prenositelji poruka nego i stvaratelji zabave, svagdje prisutne zvučne kulise, već i ozračja u kojemu živimo.

Postoje ljudi koji bez toliko i toliko dB (decibela) u glavi uopće ne mogu više živjeti i oni drugi, koji se, zbog strastvene ovisnosti prvih, preobražavaju u pomamne tražitelje i lovce tišine. Tišinu poznajemo jer poznajemo buku. Volimo je jer mrzimo buku. Mi ljubitelji tišine mislimo da nam tišina ne omogućava samo kontemplaciju i odmor, nego je najprirodnije stanje stvari. No i ljubitelji buke poznaju tišinu samo zato što ih čini praznima i nesigurnima te je zato ništa manje ne mrze nego ljubitelji tišine njihovu bučnu glazbu. Bučna glazba za njih je punoća svijeta i djelatnost. Njezinim ljubiteljima zato nije moguće odreći pravo na nju, onaj konobar bio je u pravu, pitanje je samo još što učiniti da bismo radovanje strašnoj buci, koju ne znam zašto nazivamo glazbom, nekako zadržali za sebe?

Sa slovenskoga prevela Mirjana Hećimović