Vijenac 292

Opera

Opera u Grazu: Richard Strauss, Kavalir s ružom, red. Marco Arturo Marelli, dir. Johannes Fritzsch

BLISTAVE INOVACIJE

Marco Arturo Marelli ostvario je rijedak vizualni užitak jer je sve bilo u skladu s karakterom djela i glazbenim stilom, uključujući blago stilizirane, elegantne kostime Dagmar Niefind

Opera u Grazu: Richard Strauss, Kavalir s ružom, red. Marco Arturo Marelli, dir. Johannes Fritzsch

BLISTAVE INOVACIJE


Marco Arturo Marelli ostvario je rijedak vizualni užitak jer je sve bilo u skladu s karakterom djela i glazbenim stilom, uključujući blago stilizirane, elegantne kostime Dagmar Niefind


Na prvi pogled može se učiniti kako je opera odnosno komedija za glazbu u tri čina Kavalir s ružom Richarda Straussa nastala na larpurlartističkim postavkama. Libretist Hugo von Hofmannstahl zamislio ju je kao neomocartovsku operu. Skladatelj je ključni prosidbeni običaj darivanja srebrne ruže mladenki izmislio, a valcer kao glavna glazbena potka partiture u doba odigravanja opere još uopće nije postojao. Zamisli su crpli i upotpu-njavali iz raznih književnih i opernih izvora. No, nastalo je neobično inventivno, svježe djelo koje je na pozornici ocrtalo izvorni duh Beča sredine 18. sto-ljeća, i u čijoj književnoj i glazbenoj rafiniranosti uživa publika od praizvedbe 1911. u Dresdenu.


MARELLIJEVA ORIGINALNOST

Ove sezone u Kavaliru s ružom uživa i publika Opere u Grazu, u premijernoj produkciji postavljenoj u suradnji s Finskom nacionalnom operom u Helsinkiju. Dirigent Johannes Fritzsch ostvario je s orkestrom Gracerske filharmonije suptilnu simfonijsku razradu lajtmotiva. Lirski postvagnerovski glazbeni protok, bogat aluzijama, bujao je u opojnim suzvučjima istaknutih orkestralnih sola, pojedinih skupina i tuttija, u koja su se slijevali krasni pjevački glasovi s pozornice. Glazbena je to izvedba što potvrđuje visoku europsku razinu Opere u Grazu.

Ipak, predstava će ostati zapamćena po ostvare-nju redatelja, scenografa i oblikovatelja svjetla Marca Artura Marellija, točnije, po inovaciji u scenografskoj tehnologiji pozornice. Riječ je o pomičnoj traci, veličine cijele pozornice, koja u stalnu, neprimjetnu pomaku na scenu donosi i odnosi potrebno pokućstvo i sve ostalo. Brzina pomicanja može se mijenjati, tako da se pojedini manji prizori unutar čina ili nekog većeg prizora mogu dobro uskladiti s glazbom. Tako je, primjerice, u prvome činu, promijenjen niz scenskih situacija. Nakon izmjene ljubavnih nježnosti između Quinquina i Bichette, kako si u krevetu tepaju Oktavijan i maršalica Marija Terezija, pojavljuju se budoar, predvorje, radna soba, soba za audijencije. Tomu treba dodati bogato oslikan pod i njegov odraz u zrcalnom stropu pozornice te njegove likovne motive što se u protoku stalno mijenjaju i odražavaju glazbeni ugođaj ili raspoloženja junaka.

Marco Arturo Marelli ostvario je rijedak vizualni užitak jer je sve bilo u skladu s karakterom djela i glazbenim stilom, uključujući blago stilizirane, elegantne kostime Dagmar Niefind. Nema dvojbe da će pokretna traka otvoriti nove putove kazališne kreativnosti. Vječne teme Kavalira s ružom, kao što su melankolija zbog starenja, ljubavi na prvi pogled, epoha koja polako nestaje zbog socijalnih nemira i prodor iritantnih no-vih bogata-ša, došle su do punog izražaja u fino razra-đenoj scenskoj igri svih sudionika — solista, pjevački izvrsna zbora i uvjerljivih statista.


ODLIČNI SOLISTI

Ekipa protagonista bila je odlično odabrana i usklađena, što je zbog njihovih višepjeva osobito važno kod tri vodeća ženska glasa. U prvi plan nekako uvijek izbije lik Maršalice, jedan od najbogatijih i najzahtjevnijih u opernoj literaturi. Sopranistica Ann Petersen podastrla je publici njezin intenzivan emocionalni svijet i unutarnja previranja u odluci da se odrekne ljubavi prema Oktavijanu. Donijela je lik izvanredne dame koja utjelovljuje bečku profinjenost. Mezzosopranistica Stephanie Houtzeel pridružila se sopranskim kolegicama ljepotom i podatnošću glasa te sposobnošću fina dinamičkog nijansiranja u pianima. Glumački je bila vrlo angažirana, ali pojavnošću, unatoč pristaloj vanjštini, nije bila dokraja uvjerljiva u ulozi mladoga grofa Oktavijana. Sopranistica Sonja Zlatkova u ulozi Sofije lirskim je kvalitetama upotpunila ženski trolist. Solist Bečke državne opere bas Wolfgang Bankl ostvario je nametljivog i napuhanog baruna Ochsa na tragu najboljih tumača te uloge, s izvrsnim glasovnim karakteriziranjem. Njegov profi-njeniji antipod u ulozi von Faninala bio je bariton David McShane. Istaknuli su se odlična Ingrid Habermann kao Marianne, Manuel von Senden i Claire Powel u ulozi spletkara Valzacchija i Annine te neodoljivi mali crni Mohamed Samuela Aghahowe.Davor Schopf

Vijenac 292

292 - 12. svibnja 2005. | Arhiva

Klikni za povratak