BIJEG U ALCATRAZ

BIJEG U ALCATRAZ

Alcatraz je pak otok suprotnosti — tako idiličan otok mogao je biti mjesto smještaja najluksuznijeg hotela s čudesnim pogledom na grad, zaljev i Golden Gate — da tamo nije smješten najslavniji bivši zatvor na svijetu. Zatvor je sada turistička atrakcija, a kao dio ponude možete razgovarati s gostom dana — u mom slučaju bio je to pljačkaš banke koji je u Alcatrazu proveo četiri godine prije njegova zatvaranja i o svojim zatvorskim godinama napisao knjigu. Nakon njihova slavna bijega dočarana u filmu Clinta Eastwooda, sada slavna pisca i njegova dva sudruga ispitivali su tri dana, a svi zatvorenici navijali su za njihov uspjeh

San Francisco nedvojbeno je jedan od najslikovitijih američkih velegradova. Njegove stare drvene kuće, izgrađene u viktorijanskom stilu, čine snažan kontrast novom dijelu mnogobrojnih nebodera, među kojima se ističe piramidalni neboder Transamerica. Iako je nakon gradnje izazvao opću konsternaciju najuglednijih arhitekata, danas je uz Golden Gate Bridge najpoznatiji gradski simbol. A u pogledu na grad može se najbolje uživati iz restorana Carmelian Room, smještena na pedeset i petom katu najvišega gradskog nebodera. San Francisco sa svojim mnogobrojnim brežuljcima i ponekad zastrašujuće strmim ulicama izgleda kao da je vjetar, koji u njemu neprestano puše, uzburkao i zemlju na kojoj se grad nalazi, pa putovanje gradskim ulicama može donijeti i tipičnu morsku bolest.

VERTIGO TOUR

Kad sam u skupini filmskih kritičara pošao na tzv. Vertigo Tour, obilazak lokacija na kojima je snimana Hitchcockova Vrtoglavica, većini od nas od silna se dizanja i spuštanja doista zavrtjelo u glavi. Vertigo Tour pokazao je kako se grad ubrzano mijenja, pa tako i neki njegovi simboli zauvijek nestaju. Stari, drveni hotel McKitrick (u kojem se Madeleine skriva) srušen je, a slavni Ernie’s (mjesto prvoga susreta Scottiejea i Madeleine) prije nekoliko je godina zatvoren. No, neke su lokacije još nepromijenjene: misija Dolores, najstarija građevina u San Franciscu, doima se jednako kao u filmu, čak je i cvijeće na groblju koje priziva filmsku scenu praćenja jednako. Palača Legije časti, u kojoj Madeleine gleda Carlottin portret, i danas je mjesto gdje su smještena brojna remek-djela europskoga slikarstva. Obilazak mjesta gdje je Madeleine skočila u more, pod mostom Golden Gate, pokazuje pak da je pola scene snimljeno u studiju: ne samo da na toj lokaciji nema nikakvih stuba, već su uz rivu stijene, pa bi svaki skok završio kobno. Scottiejev stan, koji se nalazi podno ulice Lombard, koja je toliko strma da su je morali učiniti vijugavom, na takvoj je kosini da je samo stajanje na ulici naporno, a izlazak iz parkiranog automobila pravi je pothvat za nenavikle goste. San Francisco bio je i mjesto radnje mnogih predstavnika film noira, Malteškog sokola, Tamnog prolaza i Dame iz Šangaja. Nije ni čudo da je tako filmičan i zanimljiv grad i sam postao svojevrsnom filmskom zvijezdom, poput New Yorka.

Hotel Queen Anne, u kojem sam kao član žirija kritike festivala u San Franciscu bio smješten, pravi je dokaz duha San Francisca. Viktorijanska drvena zgrada izgrađena je kao internat za djevojke, gotovo filmskih interijera s autentičnim antiknim pokućstvom, kaminima i svijećnjacima. Svaka je soba hotela različita, s izvornim nesvakidašnjim komadima pokućstva kao što su sanduci sa slikama jedrenjaka koji su pripadali engleskim admiralima.

ALCATRAZ I ARNIE

Kad sam se iz hotela htio uputiti na brod za Alcatraz, recepcioner mi je ljubazno ponudio hotelskog vozača. Čekao sam u atriju da se vozač pojavi, zajedno s nekim vrlo starim gospodinom, dok mi recepcioner nije konačno prišao i rekao da vozač sve vrijeme stoji uz mene! Ušli smo u njegov stari, prostran crni Lincoln, limuzinu kojom je iznutra dominirala crna koža i drvo, i vozač mi je na moje pitanje o dobi odgovorio da ima sedamdeset i sedam godina. Njegova je mirovina osamsto dolara, od čega četiri stotine izdvaja za stanarinu, te od ostatka ne može preživjeti, pa radi kao vozač. Vozačku dozvolu stekao je prije pedeset godina, počeo je raditi kao taksist, a sada svake godine ide na liječnički pregled kako bi mu dozvola bila produljena. U zemlji koja sebe smatra bogatom, u zemlji snova Kaliforniji, čovjek od 77 godina mora raditi cijeli dan da bi preživio. Možda bi mu naši umirovljenici mogli održati tečaj kako preživjeti sa dvjesto ili sto i pedeset dolara mjesečno — to je doista vrhunsko umijeće.

Alcatraz je pak otok suprotnosti — tako idiličan otok mogao je biti mjesto smještaja najluksuznijeg hotela s čudesnim pogledom na grad, zaljev i Golden Gate — da tamo nije smješten najslavniji bivši zatvor na svijetu. Zatvor je sada turistička atrakcija, a kao dio ponude možete razgovarati s gostom dana — u mom slučaju bio je to pljačkaš banke koji je u Alcatrazu proveo četiri godine prije njegova zatvaranja i o svojim zatvorskim godinama napisao knjigu. Nakon njihova slavna bijega dočarana u filmu Clinta Eastwooda, sada slavna pisca i njegova dva sudruga ispitivali su tri dana, a svi zatvorenici navijali su za njihov uspjeh.

I dok se nekih glumaca prisjećamo po lokacijama, drugi pune političke rubrike. U kalifornijskim novinama svako malo osvane neka vijest o guverneru Arnoldu Schwarzeneggeru. Henry Sheeran, predsjednik filmskih kritičara Los Angelesa, kaže mi da se srami zbog toga tko mu je guverner. No, u ovoj državi, više nego igdje drugdje, malo je što važnije od slave. I glumac Ronald Reagan bio je guverner Kalifornije prije nego što je postao predsjednik Sjedinjenih Država, a protiv Arnieja nitko nije imao šanse. Premda kao guverner nije bio tako katastrofalan kao što su neki demokrati očekivali, popularnost mu nije na osobitoj razini, a najviše se zamjerio prijedlogom manjih državnih uplata u mirovinske fondove državnih zaposlenika poput policajaca i medicinskih sestara, kojega se naposljetku morao odreći.

185 FILMOVA U PET DANA

Filmski festival u San Franciscu, osnovan 1957, ove je godine privukao oko 95 000 ljudi, predstavivši čak 185 dugometražnih filmova iz 49 zemalja. Festival je održan od 21. travnja do 25. svibnja, a žiri međunarodne kritike (FIPRESCI) sačinjavali su Marcelo Janot, predsjednik brazilskih filmskih kritičara, Henry Sheeran, predsjednik filmskih kritičara Los Angelesa te moja malenkost, predsjednik Hrvatskoga društva filmskih kritičara.

Žiri kritike imao je priliku razmijeniti mišljenja i sa žirijem SKYY, koji dodjeljuje nagradu od deset tisuća dolara najboljem debitantu, a u kojem su bili slavni pisac Daniel Handler (poznatiji kao Lemony Snicket, čije su knjige po popularnosti znale i prestići one o Harryju Potteru), oskarovac Richard Beggs (montažer zvuka u Apokalipsi danas i Kumu) te ugledni nezavisni distributer Pierre Menahem, dojučerašnji šef prodaje Celluloid Dreamsa.

S Danielom Handlerom razgovarao sam o tome da li je zadovoljan ekranizacijom svojih knjiga u filmu Lemony Snicket: Niz nesretnih događaja, na što me potaknula njegova web stranica na kojoj se u dosljednoj, potpunoj igri suprotnosti, primjerice, čitateljima savjetuje da ne gledaju foršpan filma (a prilaže link), dok se sam film opisuje kao miserable. Handler otkriva da se iza ironije i izokrenutih značenja ipak krije i nešto istine: on nije zadovoljan filmom, a o tome je upravo progovorio u intervjuu. Za početak, smatra štetnim što su čak tri knjige ugurane u jedan film. Osobito mu smeta kako se to odrazilo na družinu Grofa Olafa, koju glumi po njemu potpuno neiskorištena skupina vrsnih glumaca. Specijalni efekti nisu mu se osobito svidjeli, osobito u sceni rušenja kuće na litici — smatra da su izvedeni neuvjerljivo i da su s razvojem računalne animacije specijalni efekti postali lošiji nego prije. Nastavke filma ne očekuje, jer su po njegovim riječima u tri godine snimanja producenti potrošili dvjesto milijuna dolara, koje će biti nemoguće vratiti. Pitao sam ga hoće li dopustiti dalje ekranizacije svojih knjiga, no odgovorio mi je da je prodao prava na sve nastavke Niza nesretnih događaja, jer su producenti bili zainteresirani samo da ih kupe u paketu.

Recimo i to da je Daniel Handler živa suprotnost Lemonyja Snicketa kakva je u filmu dočarao Jude Law: krupan je, kratko ošišan i bucmast, te vrlo ekstrovertiran i s odličnim smislom za humor.

Žiri SKYY (sa čak dva člana iz San Francisca, Handlerom i Beggsom) dodijelio je nagradu za najbolji debi kalifornijskoj redateljici i glumici Mirandi July za njezin debi Me and You and Everyone We Know (Ja i ti i svi koje poznajemo), dramu koja prikazuje život nekoliko mladih gubitnika, ali i nesigurnost i prazninu života onih koji se doimaju silno uspješnima. U stilu filma Sreća Todda Solonza, mlada je redateljica na neopterećen način prikazala nerijetko očajničku potragu za ljubavlju na krivim mjestima. Ono što se lokalnu žiriju svidjelo, nama je bio najslabiji film na festivalu. Vidjeli smo u njemu tipičan početnički film, sa svim nesigurnostima i naivnostima, bez prave autentičnosti.

MALEZIJA, ANGOLA, ALBANIJA

Od 185 ostvarenja u konkurenciji za nagradu FIPRESCI bilo je jedanaest filmova, i to vrlo zanimljiva geografskog podrijetla. Čak su dva filma bila iz Malezije, dva iz Argentine, a po jedan iz Angole, Brazila, Albanije, Italije, Engleske, SAD i BiH. Naše je susjede predstavljao Pjer Žalica, s čijim je filmom Kod amidže Idriza i otvorena konkurencija za nagradu kritike. Uz hrvatske glumce Mustafu Nadarevića i Semku Sokolović Bertok u glavnim ulogama, ta dirljiva i minimalistička filmska priča iz svakodnevnoga života para osamljenih staraca po priznanju svih članova žirija pripada u tri najbolja filma prikazana u konkurenciji.

Zanimljiv za gledanje, iako bez osobite umjetničke vrijednosti, bio je albanski film Dragi neprijatelj, snim,ljen s talijansko-njemačkim novcem i glumačkom potporom, komedija o albanskoj obitelji za vrijeme njemačke i talijanske okupacije te oslobođenja, i načinima preživljavanja pod različitim režimima.

Nagradu međunarodne kritike dobio je talijanski film Private Saverija Costanza, drama o palestinskoj obitelji čiju kuću zauzimaju izraelski vojnici. Otac obitelji, intelektualac, ne dopušta da se kuća napusti, i stvara se zanimljiv odnos između okupatora i žrtvi, ali i unutar obitelji koja biva prisiljena živjeti samo u jednoj sobi goleme kuće. Autoritet oca ne poštuju starija djeca, koja će pokušati preuzeti stvari u svoje ruke. Vizualno sirov (snimljen na videu), mračan i tjeskoban, film je metafora suživota Izraelaca i Palestinaca na zaposjednutim područjima. Film je prošle godine nagrađen i na festivalu u Locarnu, a u Sjedinjenim Državama premijerno je prikazan na ovom festivalu i još čeka distribuciju.

No, treba spomenuti i možda najdojmljiviji film festivala, brazilsku kriminalističku dramu Contra todos (Protiv svih) redatelja Roberta Moreira, iznimno grubu i žestoku priču o ocu obitelji koji ustrajava na kućnim molitvama dok istodobno vara ženu s naivnom religioznom djevojkom od koje očekuje novi život, a zarađuje za život kao plaćeni ubojica. Poput nezaboravna filma Božji grad i ovaj film beskompromisno prikazuje opasan život na ulicama predgrađa brazilskih velegradova, gdje ljudski život vrijedi nedvojbeno malo.

Festival je zatvoren filmom The Dying Gaul Craiga Lucasa, dojmljivom ekranizacijom suvremene kazališne drame o nesretnom ljubavnom trokutu mladog pisca, producenta i njegove supruge. Taj nezavisni film snimljen je vrlo elegantno, u maniri holivudske produkcije, na atraktivnoj lokaciji s dobrim glumcima, i treba vjerovati da će naći svoj put i izvan kruga art-kina.

A upravo je pomaganje stranim i američkim nezavisnim filmovima da nađu put do što šire publike jedan od temeljnih ciljeva festivala. Pripremajući se za skoru pedesetu godišnjicu, sjevernokalifornijski festival uporno i ponosno prkosi Hollywoodu, prikazujući sve ono što tvornica snova iz Los Angelesa ne proizvodi, stalno i uspješno dokazujući da film za sve Amerikance nije samo zabava i industrija i boreći se da do kina ne dolaze samo najmoćniji američki distributeri.

Zlatko Vidačković