Bez sjaja u tami

Bez sjaja u tami

Infekcija je necjelovit film koji seže od povremenih hičkokovskih ugođaja do nametljivo patetična svršetka, pa i gledateljeva recepcija filmske građe ostaje neujednačena

Kada je sada već davne 1977. hrvatski filmski autor Krsto Papić uprizorio film Izbavitelj prema motivima fantastične proze ruskoga pisca Aleksandra Grina, njegovo je ostvarenje privuklo podosta pozornosti tematikom i ugođajem. I gotovo tri desetljeća poslije, u suradnji s koscenaristom Matom Matišićem, Papić u novom filmu Infekcija poseže za istim izvornikom. Pritom oblikuje tek svojevrstan nastavak, ne izravan, pa gledatelj nije uvjetovan poznavanjem prethodnog naslova.

Nedvojbeno s punim razumijevanjem promišljajući Grinovu prozu, Matešić i Papić pristupili su stvaranju scenarističkoga predloška, koji, moramo to odmah ustvrditi, ne iskazuje dostatno cjelovitosti da bi poslužio kao svrhovit temelj uprizorenju čitave filmske građe. Mogli bismo zapaziti da autori nisu u potpunosti razlučili kakav će ugođaj u filmu oblikovati, nisu odredili posve jasne smjernice filmskoga tkiva, odnosno nisu posvetili punu pozornost i važnosti gledateljeve percepcije. Prikazana priča o sukobljavanju središnjega lika pisca Ivana Gaj-skog sa svijetom u kojem ljudi-štakori teže preuzimanju moći, tako mjestimice trpi od ne toliko nametljivih nelogičnosti, ali i od povremene nerazmjerne promjene ugođaja.

Preklapanje prošlosti i sadašnjosti

Posvema je lako ustvrditi da je u Infekciji posrijedi otvorena metafora politički represivnih društava, pa Krsto Papić zazire od izravna smještanja zbivanja u određena prostorna ili vremenska obilježja. No, jasno je da taj hrvatski filmski autor propituje i ulogu masovnih medija u opstojnosti suvremenoga društva, te se gledatelj može zateći u vremenskom preklapanju ugođaja prošlog i sadašnjeg. Kontekst je filma višeslojan, može ga se očitovati na više razina što ih povezuje sumorno raspoloženje, jer se pojedinac ne može samostalno suprotstaviti društvenoj pohlepi antagonista, a mogući su mu privrženici malobrojni. I zbog toga i ne može izravno utjecati na razrješenje situacije, ne može vlastitim djelovanjem pomoći uspostavi narušene ravnoteže, te ga teško možemo smatrati središnjim junakom, već više središnjim svjedokom.

Infekcija je film skučenih prostora i pretežito noćnih scena, a narušenost ravnoteže unutarfilmskoga svijeta te njegova tjeskoba postignuti su i izborom planova, rakursa, kao i položaja same kamere. Čestim izbacivanjem iz fokusa ravnoteže u kadru ili snimanjem iz ruke direktor fotografije Goran Trbuljak svrhovito pomaže Papiću u oblikovanju ugođaja, dok je montaža Roberta Lisjaka primjerena zahtjevima građe. Scenografija je Marija Ivezića štura, gotovo ogoljela u iskazu, ne bi li pridonijela uprizorenju otuđenoga svijeta, a dosljedno je prati i kostimografija Jasne Novak, jednostavna i tamnih tonova. Odnos je maske Marije Ewe Dziewulske i računalne grafike Anthony Huerte uravnotežen, dok glazba Mate Matišića i Alana Bjelinskog upotpunjava vremensko- prostorne odnose nenametljivom sugestivnošću.

Uloge tumači niz izrazitih osobnosti hrvatskoga glumišta. No, čini se da se Leon Lučev u središnjoj ulozi neemotivnom izvedbom nije u potpunosti preklopio sa zahtjevima uloge. Lucija Šerbedžija kao emotivna protuteža, te Sven Medvešek kao znanstvenik čija dosegnuća pomažu razrješenju znatno su izražajniji. Tjelesna uvjerljivost u sceni preobrazbe odrednicom je uloge Vili Matule, a u nizu ostvarenja koja sežu od Ive Gregurevića do Filipa Šovagovića, valja napomenuti i pojavu filmologa Darija Markovića u jednoj od sporednih uloga. Infekcija je, naposljetku, ipak necjelovit film, film što seže od povremenih hičkokovskih ugođaja do nametljivo patetičnog svršetka, pa i gledateljeva recepcija filmske građe ostaje neujednačena.

Tomislav Čegir