Zid kao partner

Zid kao partner

Koreografski izričaj Mirjane Preis, naznačen predstavama Big is Beautiful i Kaputt, prepoznaje se po namjeri groteske i karikaturalno ocrtanim plesačima na sceni. Njezina koreografija Kaputt imala je i tu čast biti nagrađena za najbolju u prošloj godini, pri čemu je ujedno prva ikada nagrađena u toj kategoriji nagrada hrvatskoga glumišta. Komisija, inače netransparentno sastavljena članstva, postavila je tada stanovite kriterije i parametre kroz koje danas neizbježno promatramo radove iskustvom bogate plesne umjetnice. Žena koja puno priča naslov je njezina novog uratka, izvedena premijerno 11. travnja na ZKM-ovoj Sceni Polanec. I dalje na takav prepoznatljiv, sebi svojstveni način, Preisova slaže sliku ženske osobe (Ivana Piškor) tako što je supostavlja uz dva muškarca (Zvonko Kvesić i Pavle Heidler). U jednostavnu scenskom kontekstu, sivom, čistom i prepuštenu samo trima tijelima i stolčićima, žena vlada nemirom i hiperaktivnošću. Zanimljiv je put po kojemu Preisova započinje graditi koreografiju. Sve troje plesača sjede pripijeni i otvoreni prema publici pokrećući nemirno potkoljenice, stopala i nožne prste da bi istraživanje pomalo zarazilo u početku suzdržane ruke i lice, pokušavajući na sve moguće načine otpuziti na neko drugo mjesto na tijelu, tvoriti neku novu karikaturu, sve što je moguće dok ostaju sjediti u istome odnosu. Tako isprepleten trojac raspada se i ostavlja samo plesačicu u potrazi za ispunjenjem prostora i vremena koji su joj dani. Ovdje do izražaja dolazi visoka ekspresivnost i tehnička preciznost Piškorove koja se ponekad, u velikoj količini posve običnih plesnih kompozicija, nađe u zanimljivim situacijama. Jedna je od njih i podulja kružna repeticija oko stolčića, pri čemu plesačica postupno ubrzava četiri različita stanja na način da ona iz geste u brzini prelaze u plesno kretanje. Mirjanina brbljavica plesačica je koja rijetko zastaje, a pokret gradi iz svega dostupnoga, kada to prestaju biti partneri kojima izrazito manipulira ili se njima služi kao fizičkim osloncem, prelazi na korištenje rekvizita i prostornih zadatosti. U jednome segmentu predstave iz zagonetne kutije koja visi sa stropa na njezinu intervenciju ispada hrpa neobičnih šešira da bi oni postali predmetom igre prerušavanja, omiljenim odjevnim ukrasom pri čijem se izboru teško odlučiti. I zid služi kao partner-oslonac, kada tijelo iskušava posve drukčije mogućnosti i obrće se perspektiva. Muškarci ulaze u plesni prostor rjeđe, kada su njezini pasivizirani partneri ili samostalno kada se ona konačno smiri. Ostatak vremena uglavnom sjede uza zid. Ipak, među svjetlijim je točkama predstave kratki solo izvrsnoga Zvonka Kvesića, ispunjen iskarikiranim kretnjama zbunjenog zavodnika. Rekvizit s brojnim ulogama, stolčić, plesači na kraju vežu za sebe, ali plešu i dalje, služeći se njime kao novim dijelom tijela.

Način na koji Preisova stvara ne odstupa od školskih pravila, nema dubljeg zadiranja u neke drukčije načine kretanja, drukčije ispunjavanje vremena, sve ostaje vizualno jednostavno i kontinuirano, bez iznenađenja, izravno. Ocrtani karakteri slažu odnose i priču od niza situacijskih komada na tragu nijemih filmova. Žena najprije omeđena dvojicom muškaraca ostaje sama i ispituje svoje mjesto u prostoru, odnose i mogućnosti, vraća im se drukčija...

Jelena Mihelčić