Vilice i viljuškari

Vilice i viljuškari

Edo Popović, Plesačica iz Blue Bara, Meandar, 2004.

Edo Popović, sustavni istraživač hrvatske urbane svakodnevice, u svojoj se posljednjoj noveli Plesačica iz Blue Bara vraća ne toliko motivima koliko karakterima iz svojih prethodnih proznih radova. Ne samo u simboličkom smislu, jer on se doslovno koristi karakterima čitateljima poznatim iz popularne novele Koncert za tequilu i apaurin, koja je u posljednje dvije godine doživjela više izdanja. Pritom se u ovoj aut-referencijalnosti Popović ironično poigrava sobom i svojim ranijim djelom, dokazujući kako tematiku crpe iz relativno uska kruga urbanih luzera, koji daju dovoljno materijala za zanimljivu prozu.

MILJE CRNE KRONIKE

Iz Plesačice je očito da je Popović devedesete proveo radeći kao novinar, jer materijal crpe iz miljea crne kronike, pa je galerija likova u noveli ista ona koja je obilježila devedesete u Hrvata. S jedne strane riječ je o marginalcima poput novinara koji dan započinje biskom, policijskog inspektora izgubljena u Odjelu za kulturni terorizam, ukrajinske plesačice, dok s druge strane novela postavlja novokomponirane tajkune, generale i niz novih stanara Pantovčaka, koji možda ne barataju dobro vilicom, ali su im viljuškari specijalnost. Popović svoj krimić gradi u mreži odnosa koji obilježavaju našu zbilju: generali, bez dana staža na ratištu, udruženi s novim tajkunima u nizu ilegalnih poslova koji ih ujedinjuju i koji iz svojih vila upravljaju našim svijetom, a sve to na fonu korumpirane vlasti i nefunkcionalne pravne države.

A tko danas živi u nekadašnjim vilama? »Bilo je tu svakakvih faca - penzioniranih jugo generala koji su se devedesetih presvukli u hrvatske generale, penzioniranih jugo generala koji se nisu presvukli u hrvatske generale, uglavnom iz senilnosti, komunističkih glavonja koji su se devedesetih presvukli u naci glavonje, komunističkih glavonja koji su ostali komunistički glavonje, i oni iz senilnosti, plus hrpa patriota najviše klase i ostalih sumnjivih tipova: trgovaca naftom, oružjem, vlasnika kockarnica, čitava, dakle, gomila ortaka s debelim bankovnim računima i dosjeima«.

No, nije Popović kritičan samo prema novim vladarima Hrvatske, ništa bolji polusvijet ne nastanjuje ni donje slojeve urbane populacije, u njegovu svijetu nema izrazito pozitivnih likova, a ono što bi se zvalo književnim junacima ne postoji ni na horizontu. Njegovi tajkuni i generali sanjaju lokale s turbomuzikom u kojima Arkanovoj Ceci dok im pjeva na uho na čelo lijepe eure, a ugodu takva sna može poremetiti samo pojava sama Arkana, no superiorna pripovjedačeva ironija usmjerena je prema svima podjednako. Ali, ako u Popovićevoj novoj prozi ne postoje nikakve moralne vertikale, postoji niz fino sjenčenih karaktera, gubitnika koji možda ne stvaraju ovaj svijet, ali ga u velikom broju nastanjuju i prema njima pripovjedač osjeća simpatiju. Što ga međutim neće dovesti u napast da ih predstavi moralnim uzorima.

Autor Plesačice ironičan je čak i prema samu žanru krimića, kad ga u lapidarnoj žanrovskoj klasifikaciji razlučuje od tzv. hrvatskog krimića, što je poseban (životni) žanr.

ŽIVI KARAKTERI

Plesačica iz Blue Bara, čak više nego prethodne novele, ukazuje na posebnost Popovićeve proze: on naime posjeduje dobre, žive karaktere, fabula je razgranata i dobro svladana, postoje glavni karakteri i epizode, a sve zajedno postavljeno je u okolnosti koje bi prije priličile romanu nego noveli. Međutim, Popović se i dalje odlučuje za kraću formu, premda bi drugi pisci iz te građe stvorili dvosveščani krimić. I premda povremeno zažalite što cijela pripovijest nije nešto više elaborirana i pretvorena u roman u kojem s obzirom na građu sigurno ne bi bilo praznoga hoda, ovako napisana proza ipak ostavlja izrazito pozitivan dojam usredotočenosti na priču, bez suvišnih eksperimentiranja sa stilom, opisa, epiteta i elaboracija koje bi je razvodnile.

Zanimljivo je da ovaj urbani film-noir, krimić o beskrupuloznima, ipak ostavlja prostora za romancu, koja ipak ostaje tek u naznakama, ne pretvarajući ovaj bazen s piranama u bljutavu baru srceparateljne melodramatike. Dvoje luzera s najniže stube društvene ljestvice, ukrajinska plesačica i marginalni inspektor, ujedinjeni metaforom Danteova Pakla (on imenom Folo, ona životom koji ju je doveo u noćni bar) izgrađuju početnu poziciju za odnos koji bi mogao postati emocionalan. No, kako nešto tako ne bi pristajalo u ovu oporu prozu bez mnogo sentimenta, Popovićev je kraj otvoren, posjetnica je ostala u pravim rukama, a možda se u bazenu sada oslobođenu velikih riba u nekoj budućnosti - ili u sljedećoj noveli koja će nastaviti obrađivati sličnu sredinu i likove - dvoje marginalaca uspije sresti.

Edo Popović novelom se Plesačica iz Blue Bara potvrđuje kao majstor nepretenciozne urbane proze koja počiva na žanru i osjećaju svijeta koji smo poznavali u francuskom filmu pedesetih i šezdesetih i koja se pretvara u štivo za ugodno čitanje o neugodnu dobu. Svojim proznim svijetom autor suvereno vlada, ispisujući nova kvalitetna poglavlja povijesti krimi-žanra na ovom prostoru. Nitko tu nije anđeo, ali takvi ionako ne naseljavaju svijet, posebno ne onaj dio koji se odaziva na ime Popovićeva omiljena mjesta radnje - Zagreba.

Jasen Boko