Trijumfalan povratak

Scena Habunek HNK u koprodukciji s Bourekovim Kazalištem figura: Anton Pavlovič Čehov — Zlatko Bourek, Prosidba ili ne zov’ vraga, autor Zlatko Bourek

Trijumfalan povratak

Za publiku koja bi rado ostala u kazališnom gledalištu koliko i u kinu, predstava se doima prekratkom, za one koji od figura (maski, lutaka) očekuju više akcije, a manje divana, mjestimice odveć statičnom, no njezina je likovna eksplozija vitalnosti tako silna da sve moguće prigovore čini sitničavim

Poslije više (ne baš preslavnih) redateljskih pohoda živoj sceni (Umišljeni bolesnik u DK Gavella, Dibuk u HNK), akademski slikar, kazališni redatelj, tvorac crtanih i igranih filmova, svestrani scenski umjetnik Zlatko Bourek vratio se onomu što najbolje zna i umije, onomu po čemu je stekao svjetsku slavu — kazalištu figura. Učinio je to pomalo nenadano, na Sceni Habunek Hrvatskoga narodnog kazališta (koja djeluje na Peščenici) praizvedbom Prosidba ili ne zov’ vraga po Antonu Pavloviču Čehovu u adaptaciji autora, sa šokadiziranim dijalozima glumca Duška Gojića (prema prijevodu Božidara Škriteka).

Događaj za lutkarstvo i kazalište

Bilo bi možda pretjerano reći da je ovaj novi uspjeh usporediv s uspjehom već legendarnoga maloga Bourekova Hamleta u Teatru ITD (zašto ga, dok je još u tako dobroj stvaralačkoj formi, sposoban osvojiti i povesti sa sobom glumce, njegov autor ne obnovi, kako bi, naposljetku, i noviji naraštaji znali o čemu je zapravo riječ), no jamačno je opet riječ o nedvojbenom događaju ne samo za hrvatsko lutkarstvo nego kazalište u cjelini.

U Povijesti animiranoga filma Giannija Rodolinoa (Torino, Einaudi 1974) može se pročitati: »… maštovita i duboko melankolična Bourekova poetika može se najpotpunije definirati autorovom folklornom trilogijom: Kovačev šegrt (1961), I videl sem daljine maglene i kalne (1964) i Bećarac.

... Prvi priča…drugi se nadahnjuje…a treći, naposljetku, koji je najprozračniji i najsunčaniji, ali ne bez melankoličnog i tragičnog naličja — veliko je predstavljanje slovenskih (!?) pučkih pjesama u kojima se figure likova i pozadine krajolika stapaju u autentično pučko prizorište…«

Upravo na taj nezaboravni Bećarac (pokažu li ga ponekad na Hrvatskoj televiziji?) nastavlja se i šokadizirana Prosidba, u kojoj osim kostura akcije nije ostalo mnogo od Čehova, ali jest vrlo mnogo od Šokadije kakva živi u Bourekovoj mašti, ukorijenjena u umjetnikovo požeško i osječko djetinjstvo. Ako ova slikovita sajamska kazališna kućica, iz koje izviru prizori od pedesetak minuta (dulje gledatelji ne bi bili voljni stajati pred njom), krene i na dalja putovanja, za koja se čini opremljenom, neće više biti zabune da li je slovenska, slavonska, slavenska ili možda zapadno balkanska, jer ju je tvorac okitio natpisom Hrvatsko pučko kazalište Ne zov vraga i opskrbio preobiljem trobojnica, koje kao da uz samoironičan podsmijeh pokušavaju nadoknaditi desetljeća prešućivanja.

Svoje kazalište autor danas naziva kazalištem figura. Prema jednom talijanskom izvoru teatro di figura je termin — kišobran za mnoge sadržaje (marionete, lutke, sjene), po našem teoretiku Borislavu Mrkšiću to bi otprilike bila prijelazna faza između glumca, koji na sebe navlači lutku i lutke koja će se jednom odvojiti.

Šaco i Kata

Bilo kako bilo, u najnovijem Bourekovu ostvarenju figure su troje bourekovski ružnih, nosatih, prsatih i guzatih osoba iza kojih se kriju samopožrtvovne i moćne animatorske i glumačke osobnosti, Tomislava Stojkovića (Šaco, mladi gazda, momak), Ivana Jončića (Gospojica Kata, gazdina kći i Vrag) i Dušana Gojića (Gazda Stevo). Junački ispršeni prosac Šaco i koketnim pokretima nožica obdarena nesretna udavača Kata, koji zajedno s Gazdom na karikaturalan način pomalo sliče svojim animatorima, neumorno se bore za prednost.

Od sajamskih lutkara daleke prošlosti ta je rubna kazališna čeljad naslijedila glas neznalica, podlaca, prostaka i besramnika, što se oni ne ustručavaju pokazati i u najnovijoj, na srednjoeuropsku kazališnu tradiciju moćno oslonjenoj Bourekovoj inačici, u kojoj zavrzlame gluposti njihovih maski nitko ne može razmrsiti do Vrag osobno, kojega je bolje ne prizivati. Na kraju ne traže da plačemo nad njima, jer, kažu, napravljeni su od drva i papira. Za publiku koja bi rado ostala u kazališnom gledalištu koliko i u kinu, predstava se doima prekratkom, za one koji od figura (maski, lutaka, kako vam drago) očekuju više akcije, a manje divana, mjestimice odveć statičnom, no njezina je likovna eksplozija vitalnosti tako silna da sve moguće prigovore čini sitničavim.

Marija Grgičević