Tragični bljesak junaštva

Tragični bljesak junaštva

Mirjana Karanović sporogoreća je buktinja emocija koje vode tragediji, dok Ermin Bravo može biti ponosan što mu publika s razlogom uzvikuje prezime

Mediji nas, kao posrednici zbilje, gotovo svakodnevno podsjećaju da rat još nije završio, i to ne ovaj posljednji, naš, nego ni onaj Drugi. Njegova je retorika još prisutna u politici, ali i u svakodnevnom diskursu, bila to slučajna anketa ili takozvani glas javnosti u kontakt emisijama radija ili televizije. U krajnjoj liniji, treba li baš konkretna ilustracija, imamo mi i onog ocvalog redikula u crnoj uniformi čija priča daleko nadmašuje čak i globalno poznati slučaj onog Japanca koji je, ostavši bez suboraca, dvadesetak godina ipak i dalje vodio svoj privatni rat na pustom pacifičkom otoku. O službenoj retorici domaće politike, prebrojavanju žrtava koje još nisu, i nikad neće biti pobrojane, ratu plakatima i nazivima ulica da se i ne govori. Svijet pak traume Drugoga rata broji tek sporadično, obljetnički ili s drugim, ali uvijek dobrim povodom. Tako upravo ovih dana, dok Untergang igra u kinima, novoizabrana papu britanski tisak časti njegovim slikama u uniformi Hitlerjugenda.

Koliko je pitanje Güntera Grassa i kompanije Što si radio u ratu, tata?, postavljeno prije nekoliko desetljeća, i danas nažalost aktualno, na domaćim je kazališnim daskama pokazao mandat Slobodana Šnajdera u Zagrebačkom kazalištu mladih. Bitno užim produkcijskim zamahom, i primjereno omeđenom temom, koja pokriva samo dio pogubne ideologije, na ista pitanja odgovara i predstava Helverova noć Kamernog teatra 55 iz Sarajeva u režiji Dina Mustafića, u kojoj igraju Mirjana Karanović i Ermin Bravo. Jedna od posebnosti predstave koja je, čudnim, ali u svakom slučaju pohvalnim putovima, gostovala u zagrebačkom Teatru &TD, leži u činjenici da se obračun s ideologijom, i povijesnim razdobljem, može sabiti i na suigru dvoje vrsnih protagonista i pozornicu koja je samo jedna soba realistične scenografije.

Helverova noć tekst je poljskog autora Jaroslawa Swierszcza koji se u ovom slučaju skriva iza pseudonima Ingmar Vilkvist. O razlozima takva pseudoidentiteta, čak i ako je on odjek skandinavskih korijena dramaturgije dvadesetog stoljeća i pripadajuće kvalitete na štetu kvantitete, nezahvalno je suditi, budući da Jaroslaw Swierszcz i pod svojim imenom ima kazališni život, kao profesor na Umjetničkoj akademiji u Varšavi ili kao osnivač kazališta u rodnom Chorzowu. Bilo kako bilo, Poljak ili željeni Skandinavac, u ovoj je duodrami na mikrosvijet sveo pogubne učinke totalitarizma, tek konkretnije precizirajući da je upravo fašizam, kao ideologija ja-čega, boljeg i vrednijeg, možda ipak veće zlo od puke masovnosti ostalih kolektivističkih zala. Militantna eugenika ipak je bila specijalnost nacista.

Posve jednostavnim sredstvima, iz dvostruke vizure žene čiji se život sveo na okajavanje davne pogreške i muškarca zarobljena u duhu djeteta, autor iz unutarnje perspektive opisuje svijet Njemačke s kraja tridesetih godina, u jednoj od noći kad mudri ne spavaju. Najgore je pritom što ne spavaju ni oni drugi, nego čine ono zbog čega ti mudri, u takvim slučajevima gotovo redovito u manjini, ne spavaju. Za jedne takve kristalne noći naslovni se Helver, iako oboružan naciuniformom, pa čak i zastavicom koja je za njega tek igračka, a potom i znak, kako se poslije ispostavlja, prividne integriranosti, od suigrača u moćnoj pustolovini paleža i prebijanja nepoželjnih i sam pretvara u lovinu. Njegova skrbnica Klara pritom je poslušna žrtva njegove igre oponašanja onoga što je vidio vani, i u čemu je možda, ipak malo, i uživao, sve dok i sama, prije gledateljima nego njemu, i njegovoj upitnoj moći rasuđivanja, objasni podrijetlo zajedničke nesreće. Tako iskazana pretpovijest govori o rođenju djevojčice koja je bila drukčija, i koju je zato ostavila pred vratima neke više ili manje prikladne institucije, nakon što je suprugu trebao razgovor sa svećenikom kako bi prihvatio vlastito dijete. Propali brak, i krivnju prema djevojčici koju više nije pronašla, Klara pokušava zaliječiti brigom za Helvera, podnoseći isprva i njegov smeđekošuljaški angažman kao dio samonametnuta tereta, sve dok te iste smeđe košulje ne zakucaju na vrata bakljom i primjerenim pročišćivačkim pokličem.

Mirjana Karanović u režiji Dina Mustafića sporogoreća je buktinja emocija koje vode tragediji, pa joj je Klara istodobno svjesna i odlučna, kako u kajanju tako i u činu koji će samo prizvati novo kajanje. Tek naizgled zahtjevniju ulogu, zbog nijansirana oponašanja specifične gestikulacije i govora osobe s posebnim potrebama, imao je Ermin Bravo, koji može biti ponosan što mu publika s razlogom uzvikuje prezime. U predstavi koja minimalnim sredstvima secira narav ljudske zagubljenosti, ali i tragični bljesak junaštva, ostaje tek jedno pitanje: ako su svi koji su pristali na navodno magičnu privlačnost retorike slikara s potkresanim brčićima bili slaboumni, kako to da ih je bilo toliko?

Igor Ružić