Svi u bivši RANS!

Svi u bivši RANS!

Požutjeli i suhoparni dokumenti mogu biti itekako zanimljivi i izazovni, ako se znalački selektiraju i produciraju u zaokruženi izložbeni proizvod, dokaz je recentna izložba iz serije Arhiv arhitekta u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU, posvećena arhitektu Radovanu Nikšiću

Arhivi mi obično pobuđuju ambivalentne osjećaje istovremene odbojnosti i privlačnosti, jer iza zatvorenih zidova, u skrovitosti tamnih i mrtvih odaja podalje od šarenila životne svakodnevice i očiju javnosti, kriju izazovne tajne i strogo kontrolirane istine o davnim vremenima i bliskoj prošlosti. Prema stereotipnoj predodžbi arhivska građa asocira na prašnjave i dosadne spise, koji pak čuvaju neprocjenjivu memoriju naroda, svjedočanstva o vremenu i pojedinačnim ljudskim sudbinama. A da ti požutjeli i suhoparni dokumenti mogu biti itekako zanimljivi i izazovni, ako se znalački selektiraju i produciraju u zaokruženi izložbeni proizvod, dokaz je recentna izložba iz serije Arhiv arhitekta u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU, posvećena liku i djelu arhitekta Radovana Nikšića, jednog od vodećih protagonista hrvatske arhitekture od pedesetih do sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

LJUDSKOST I AUTENTIČNOST

Izložba je rezultat višegodišnjih napora stručnjaka Muzeja, posebno Ivane Nikšić Olujić, arhitektove kćeri, koja je sa znanjem i ljubavlju sustavno prikupljala, skrbila i obrađivala očevu ostavštinu, doniranu dobrotom obitelji i uvrštenu 1998. u muzejsku zbirku. Na izložbi je prezentiran izbor iz fonda koji sadrži 1300 dokumenata (627 originalnih tehničkih nacrta i prostoručnih crteža, 342 primjerka pisanih dokumenata, fotografija i filmova) te 300 knjiga i publikacija. Pored izložaka koji ilustriraju arhitektov praktični, pedagoški i javni rad — uključivo dokumentaciju 77 projekata i spise vezane za rad CIAM–a, posebno su zanimljive fotografije iz obiteljskog albuma te osobni dokumenti i korespondencija, što cijeloj priči daje dimenziju ljudskosti i autentičnosti.

Kao važan dio izložbenoga projekta trajne vrijednosti objavljen je bogato ilustriran katalog monografskog karaktera s nadahnutim analitičkim tekstom o Nikšiću — modernom klasiku iz pera Zdenka Tonkovića, životopisom u kojem se duhovito isprepleću podaci iz profesionalne karijere i arhitektove misli sa crticama iz privatnog života, toplim i emotivnim sjećanjem kćeri na godine provedene s ocem te na kraju sa znanstvenog stanovišta možda i najvažniji prilog – analitički katalog zbirke s podacima o projektima, grafičkim i pisanim dokumentima te kronološkim popisom svih radova i djelovanja arhitekta.

Radovan Nikšić (1920–1987) u rodnom je Karlovcu završio realnu gimnaziju. U mladosti se aktivno bavio sportom, a kao vrstan crtač želio studirati slikarstvo, no na nagovor oca, ugledna karlovačkog profesora i poliglota, upisuje arhitekturu na zagrebačkom Tehničkom fakultetu, gdje je diplomirao 1943. U međuvremenu se trajno preselio u Zagreb. Nakon radne službe tijekom rata i sudjelovanja u poslijeratnoj obnovi, imenovan je 1946. asistentom prof. Vrkljana na građevnim konstrukcijama i suradnikom na izgradnji Veterinarskog fakulteta. Od tada će paralelno s praktičnim radom kontinuirano pedagoški djelovati, najprije na zajedničkom AGG fakultetu, a po razdvajanju na Građevinskom fakultetu, prošavši uobičajeni put od asistenta do profesora (1966). Jedan je od prvih arhitekata koji je doktorirao na zagrebačkom sveučilištu (1978), a 1986. imenovan je izvanrednim članom JAZU.

TRIDESET REALIZACIJA

Nikšić je predavao i na arhitektonskom i prometnom fakultetu. I sâm sam polazio njegova predavanja iz prometnih zgrada, a s njegovim sam se djelom svjesno susreo još u prvom razredu gimnazije. U knjizi Jadranke Damjanov o likovnim umjetnostima (koja je bila mnogo više od srednjoškolskog udžbenika) uvršten je Nikšićev tekst o funkciji i projektiranju, kratka i jezgrovita lekcija o prostoru, arhitekturi i profesiji kojoj je pripadao cijelim bićem. Tijekom više od četiri desetljeća projektantske prakse, od prvih anonimnih zadataka u poratnoj obnovi do Krležine grobnice (1981) i posljednjih skica preostalih na njegovu radnom stolu za novu sinagogu, risao je Nikšić s jednakim marom, ljubavlju i uvjerenjem arhitekturu kojoj je posvetio život.

Realizirao je više od trideset građevina raznih tipologija, sudjelovao na isto toliko natječaja i osvojio šesnaest prvih nagrada. Kreativno je djelovao u duhu racionalizma i funkcionalizma oblikujući estetiku čiste euklidovske geometrije na tragu lokalne tradicije međuratne moderne i suvremenosti internacionalnog stila. Od presudna je utjecaja na formiranje njegove stvaralačke osobnosti bio studijski boravak u Nizozemskoj 1956, gdje je izučavao stambenu i školsku arhitekturu i istovremeno surađivao u birou prof. Van den Broeka i Bakeme u Rotterdamu. Prijateljstva i veze koje tada uspostavlja, razvijat će cijeloga života, što je rezultiralo pozivom za sudjelovanje na posljednjem sastanku CIAM–a u Otterlou 1959. godine.

Nikšićev opus uključuje višestambene i obiteljske kuće, poslovne (zgrada SDK u Vukovarskoj ulici u Zagrebu, 1981), trgovačke (robna kuća u Varaždinu, 1979) i prometne objekte (Eksploatacioni centar autoputa Zagreb — Rijeka, 1975), zdravstvene i dječje (Trnsko, 1966; Sopot, 1977), ali ponajviše obrazovne ustanove. Izgradio je četrnaest osnovnih škola u novim zagrebačkim naseljima (od prve u Dubravi 1960. do one u Sopotu 1976), Matematičku gimnaziju (1976) i Radničko sveučilište Moša Pijade (1961) u Zagrebu. Projektirao je najčešće u timu. Surađivao je s brojnim istaknutim arhitektima, sedam godina s Vladimirom Turinom, a najdulje s Aleksandrom Dragomanovićem i Edom Šmidihenom.

ANTOLOGIJSKO DJELO

U zajedništvu s Ninoslavom Kučanom i Bernardom Bernardijem (oblikovanje pokućstva) nastalo je i njegovo najvažnije ostvarenje Radničkog sveučilišta Moša Pijade. Antologijsko djelo hrvatske poslijeratne arhitekture rezultat je sretna spoja arhitektova modernističkog idealizma zasnovana na socijalnom programu i nastojanja tadašnje političke elite da u oživotvorenju čuvene tri osmice (osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja i obrazovanja), nakon planske izgradnje tvornica kao katedrala novog vremena i suvremenih strojeva za stanovanje za najšire radničke mase, i kultura, odnosno obrazovanje radnika, dobije funkcionalan radni prostor i dostojan arhitektonski izraz.

Nesvakidašnja tvornica učenja i kulture iznimna je prostorno–plastička materijalizacija originalnog programa edukacije i kulturnog odgoja odraslih i zaposlenih. Na znanstvenim načelima sociologije i andragogije autori su kreirali funkcionalan okvir novog i specifičnog sadržaja u obliku totalnog aktivnog prostora u koji su uključene sve prostorije, pa čak i hodnici, dvorane, klubovi i čitaonice. Mijenjajući tijekom vremena namjenu i ime (osamdesetih popularni RANS, a danas Pučko otvoreno učilište), zgrada je dokazala vitalnost i prostorne potencijale prerastavši od radničkog doma u dinamično središte kulturnih zbivanja u gradu.

O arhitekturi Nikšićeva remek–djela, čije je najveće vrijednosti Radovan Ivančević odmah prepoznao »u njenoj razvedenosti i skladnoj povezanosti horizontalnih i vertikalnih masa u dinamičnoj ravnoteži, u živom ritmiziranju otvorenog i zatvorenog, punoga i praznog, horizontala i vertikala«, može se pisati i govoriti na mnogo načina — od impostacije i urbanističkog sklada niske horizontale učilišta i vertikale susjednih stambenih blokova, preko uravnotežene kompozicije i artikulacije volumena u suglasju s namjenom, do znalačke uporabe materijala i čistih detalja te dinamičke međuprožetosti unutrašnjih prostora i opuštene atmosfere sveprisutnog oblikovnog sloga, no potpuni doživljaj pruža samo neposredno prostorno iskustvo. Stoga tko želi dokraja iskusiti »vedru ozbiljnost« (Zdenko Tonković) Nikšićeve arhitekture najbolje je da se nakon izložbe zaputi u Pučko otvoreno učilište u ulici grada Vukovara, čija arhitektura i danas, uza svu vremešnost, zrači istom snagom kao u trenutku nastanka.

Vinko Penezić