SKLAD NEKONTROLIRANOGA

SKLAD NEKONTROLIRANOGA

Postav izložbe — element koji tako često i pustolovno izmiče duhu izloženog — ovdje pridonosi izlošcima, angažirajući čak i prozore galerije, koji uokvireni tamnim okvirima otvaraju vizure grada

Stanko Herceg, filmski snimatelj i fotograf, rođen 1964. u Zagrebu, inače direktor fotografije niza cjelovečernjih filmova i izvanredni docent za fotografiju i film na Studiju dizajna — predstavio se na izložbi u Galeriji Lotrščak s dvanaest nultih fotografija, fotografija koje nastaju nasumičnim ispucavanjem filma, da bi brojač stigao do nule.

Kako je riječ o autoru čija struka uključuje težnju kontroliranim posljedicama zanatskog i artističkog čina, sama se izložba može razumjeti kao preispitivanje dosega nauma i htijenja, više negoli kao konceptualni čin koji bi dovodio u pitanje osobitosti medija. Drugim riječima, pomak klizi prema iracionalnom i nedokazivom u odnosu fotografa osobe i onoga što je fotografirano. Činjenica je, naime, da se kao istočni grijeh fotografije najčešće doživljava mimetičnost koja bi isključivala individualizirane interpretacije. No, činjenica je i to da se ni u studijskim uvjetima, dakle u koordinatama maksimalno zadanih parametara, nikad ne uspijeva snimiti ili ponoviti posve identična fotografija. Te proturječnosti otvaraju dublje slojeve u starom pitanju da li je fotografija osobna interpretacija viđenog ili tek njegov puki odslik. Ovdje se pak susrećemo s određivanjem osobnosti kao htijenja iz sfere svjesnoga, ali i kao glasanja iz područja koje po zapadnoeuropskim konvencijama nazivamo nesvjesnim, ma što to značilo.

VIZUALIZIRANJE NESVJESNOG

Svjesno htijenje uključuje nadzor postupaka i predviđanje rezultata. Drukčije gledište — dakle ono koje bi uključivalo spiritualne i nepredvidljive silnice umjetničkog djela, može ilustrirati anegdota o starom istočnjačkom slikaru koji pušta pijetla po svitku papira, a gledatelji obojeni trag pijetlova hoda po svitku prepoznaju kao moćnu rijeku koja nosi jesenje lišće. Pristup uključuje afirmaciju nenamjeravanog u umjetnosti, kao i doživljaj osobnosti kao jedinstva Ja i Ne-Ja u Svemu. Dakako, neki do te mjere egzotično filozofičan zamah nije deklarativna sugestija ove izložbe. No, s druge strane, čitamo u katalogu o fotografu prijatelju čije su nulte fotografije toliko slične autorovim da se gotovo ne zna raspoznati tko ih je fotografirao. S dodavanjem još čudnijeg elementa, da i nakon deset godina, nakon što taj drugi fotograf radi na drugom kontinentu, fenomen sličnosti ostaje isti. Čini se, dakle, da i sam autor otvara pitanje kategorija nekontroliranog i nadosobnog u umjetnosti.

U okvirima te interpretacije moguće je uzeti u obzir i činjenicu da vizuali-ziramo i nesvjesno. Pojednostavnjeno, profesionalni snimatelj najvjerojatnije vidi što snima, čak i kad mu se čini da i nije ni u što posebno gledao.

Bilo kako bilo, izložene fotografije Stanka Hercega nisu ni pretenciozne ni dosadne. Najčešće su čvrsto komponirane (premda valja uključiti i faktor autorova izbora nultih fotografija). Primjerice, siva fotografija zida na kojem je vidljiva tekstura, sa žičanom strukturom u lijevom dijelu, postaje nejasno bitna po sitnom crvenom elementu u gornjem desnom uglu. Trokutasto osvijetljen zid s tankim grančicama bilja u donjem dijelu fotografije, unatoč neortodoksnom strukturiranju, doima se vrlo čisto i skladno. Uvećanja nultih fotografija, znakovito uokvirena, čine se posve prirodnim, a ne logički-začudnim potezom.

Valja spomenuti da je izložba prilagođena prostoru Galerije Lotrščak, tako da postav izložbe — element koji tako često i pustolovno izmiče duhu izloženog — ovdje pridonosi izlošcima, angažirajući čak i prozore galerije, koji uokvireni tamnim okvirima otvaraju vizure grada, koje pak gledatelj u kratkom trenu vidi kao moguću fotografiju, a tek potom kao stvarnu vizuru.

Zaključno, izložbom Nulta fotografija autor Stanko Herceg hotimice ili nehotice otvara i teorij-sko-strukovna pitanja u klasičnom mediju, i to čini u zanimljivu, pa i prijelomnu trenutku, kada digitali-zacijom fotografija dobiva površno prepoznatljiv alibi osobnog rukopisa naknadnim voljnim intervencijama, kao i nizom mogućnosti kontroliranih nadgradnji u harmonijama i disharmonijama snimljenoga.

Branka Slijepčević