SIDRO SPASA

Saša Ban filmom Park osvojio je Oktavijan za najbolji dokumentarac te nagradu Jelena

Rajković. Tema filma, svakodnevica jednog parka, ne čini se odveć inspirativnom. No Ban je, ritmički prikazujući aktivnosti ljubavnih parova, djece i raznih čudaka, ispjevao odu parku

Zahvaljujući nebitnu skandalu vezanu uz program dokumentarnoga filma, početak Dana hrvatskog filma dobio je u novinama veći prostor od uobičajenoga. No ni ta medijska pozornost nije uspjela povisiti nisku razinu zainteresiranosti publike i kritike za ovo izdanje festivala. Dani su općenito, s obzirom na kvalitetu filmova, bili srednja žalost, a dokumentarni film bio je sidro spasa od totalne katastrofe. Pohvalno je da nismo vidjeli ni jedan loš dokumentarac, a uživali smo i u nekoliko iznadprosječnih ostvarenja. Ugodno nas je iznenadio akademac Saša Ban, koji je vrlo dobrim filmom Park osvojio jedan od dva Oktavijana za najbolji dokumentarac te nagradu Jelena Rajković. Tema filma, svakodnevica jednog parka, ne čini se odveć inspirativnom. No Ban je, ritmički prikazujući aktivnosti ljubavnih parova, djece i raznih čudaka, ispjevao odu parku kao javnom prostoru u kojem ljudi pronalaze utočište za svoju intimu. Vrsnom režijom pretvorio je park i u prostor pun opreka (stari — mladi, radnici — neradnici; mirno– dinamično, tiho — bučno).

MINUTE NE OGRANIČAVAJU

Nagradu je Ban podijelio s Antoniom G. Lauerom, nekad zvanim Tomislav Gotovac, koji svojim ostvarenjem na granici eksperimentalnog César Franck — Wolf Vostell nastavlja seriju filmova ceste napravljenih u suradnji sa snimateljem Željkom Radivojem. Ovaj put Lauer hoda od Mimare do Trga maršala Tita i iskazuje svoju ekološku svijest — skida debele slojeve plakata i oglasa sa stupova rasvjete. Začudo, film unatoč monotonoj radnji uopće nije dosadan, a Lauerov postupak dekolažiranja pretvorio se u simboličnu radnju čišćenja gradske jezgre od kapricioznih ljudskih naslaga (znakovito jest da se kamera usredotočuje samo na jedan oglas — onaj za lihvarske kredite).

Antonio G. Lauer pojavljuje se u još jednom filmu, Od jutra do mraka Dražena Žarkovića (dobitnik Oktavijana za najbolju montažu), u kojem kamera Vedrana Šamanovića prati nekoliko Lauerovih performansa (spavanje u bolničkom krevetu na Trgu bana Jelačića, objedovanje na istom trgu, usisavanje Ilice...), a posebno poglavlje filma Lauerove su rasprave s umirovljenicima koji su okružili njegov krevet. Dok ostali filmovi u kojima se Lauer pojavljuje vrlo ozbiljno pristupaju njegovom umjetničkom djelu, Žarković se usmjerio na komični, cirkuski aspekt Lauerovih performansa i stvorio urnebesno smiješan film. Osim toga, redatelj je obradio još jedan zanemareni dio Laureova djelovanja — reakciju običnoga puka na njegove umjetničke provokacije.

Osim Bana, istaknuo se još jedan student Akademije — Ivona Juka, koja je nastupila s dvama filmovima, solidnim Dobro došao kući, brate i vrlo dobrim Plavi pony. Potonji prati stariju gospođu Anu, koja putuje u Vukovar na proslavu 45. godišnjice mature. No, ona ne putuje samo iz sentimentalnih razloga, nego ima misionarsku zadaću na umu. Naime, želi poboljšati etničku toleranciju u Vukovaru. Kamera prati Anu dok bez straha postavlja i najneugodnija pitanja Hrvatima i Srbima koje tamo sreće. Vozeći se na svojem plavom ponyju, po kojem je svi u Vukovaru znaju, ona se doima kao križanac majke Tereze i nekoga altruističnog junaka Marvelovih stripova. No, dok Ana do kraja filma ostaje optimistična, sam film otkriva nam nezavidnu vukovarsku situaciju — društvo u kojem će se konstruktivan dijalog između Srba i Hrvata teško postići u skorom roku. Riječ je o filmu koji u samo dvadesetak minuta trajanja govori neizmjerno mnogo i neizmjerno istinito o nama samima.

Osvježenje je bio i dokumentarac Vjerana Pavlinića i Tatjane Božić Mi ovdje o Hrvatima koji žive u Beču (ima ih oko trideset i pet tisuća). Autorski dvojac izbjegao je dosadu reportažnog dokumentarca rascjepkanom montažom i dinamičnom kamerom, a da pritom nije naštetio informativnosti filma. U desetak minuta Pavlinić i Božić razbili su mit o iseljeničkom jedinstvu dokazavši duboku i nepovratnu razdvojenost hrvatskih iseljenika na radnike i intelektualce te bogate i siromašne.

KREATIVNI PROSJEK

Ostali filmovi odgovarali su kreativnom prosjeku. Među njima valja istaknuti tri filma redatelja starije generacije — Purgatorij Zdravka Mustaća, Maratonac Petra Krelje i Lora — svjedočanstva Nenada Puhovskog. Mustaćev film prikazuje veliki stočni sajam pokraj Benkovca. Film je lijepo snimljen (Boris Poljak dobio je za taj film te za filmove Arabeska i Kap po kap Oktavijana za najbolju kameru), ali nedostaju mu izvornost i pronicavost. Mustać se, poput građanina koji prvi put dolazi na stočni sajam, površinski divi životinjama, čudnim ljudima i zvukovima.

Maratonac Petra Krelje film je o prvaku Hrvatske u maratonu Janezu Maroeviću, koji se jedini na Hvaru bavi tim sportom. Snažnim slikovno–zvučnim sredstvima Krelja je dočarao napornu stranu toga sporta (prikaz treninga uz pomoć krupnih planova maratončeva tijela i zvukova njegova dahtanja) te Maroevićevu osamljenost (učestali totali Maroevićeva treninga u pustom okolišu). No, prevelika količina teksta, s pomoću kojega Maroević u offu objašnjava ono što se već vidi u slici, ubila je slikovno–zvučnu snagu Maratonca i potencijalno vrlo dobar film pretvorila u tek solidno djelo.

Lora — svjedočanstva Nenada Puhovskog, o mučenjima i ubijanjima srpskih zarobljenika u Lori, film je koji nema estetskih ambicija, ali je pregledno napravljen i za nas vrlo važan. To je film koji nam katarzično treba, ali s kojim se teško suočavamo i pokušavamo ga ignorirati. Tako je i na Danima prošao nezapaženo (Zlatnu uljanicu »Glasa Koncila« umjesto Lore dobio je dokumentarac o konvencionalnoj temi djece bez roditelja). No, da i naši susjedi pokušavaju ignorirati svoje probleme, pokazuje dokumentarac Davora Konjikušića Izbrisani o odbijanju davanja državljanstva pripadnicima manjinskih naroda u Sloveniji, koji još nije prikazan u Sloveniji. Nažalost, film je prilično nesklapno napravljen i nejasan te će ga teško razumjeti onaj koji o tom slučaju ne zna ništa.

JEDVA ZADOVOLJAVA

Među tek zadovoljavajuće filmove, nažalost, pripada i dokumentarac koji je osvojio veliku nagradu žirija, Sve 5 Dane Budisavljević. Taj film govori o Lidiji Šunjergi, prostitutki i pornoglumici rodom iz Dalmatinske zagore, koja je javno progovorila o svojem zanimanju u TV–emisiji Nightmare Stage te u drugim medijima. Redateljica je odlučila prikazati različite strane Lidijina života (prostituiranje u Amsterdamu, karijeru glumice u pornofilmovima, obiteljski i ljubavni život, medijska pojavljivanja), no svaka od tih tema po bogatstvu zaslužuje poseban dokumentarac. Da stvar bude gora, film stalno skače s teme na temu, pa je rezultat poprilično kaotična cjelina. Osim toga, autorica nije ni izbliza iskoristila sav društveno–kritički potencijal teme, jer se odveć usmjerila na Lidijin privatni život. Sve 5 ima zanimljivih mjesta (dramatična obiteljska sučeljavanja, duhovit prikaz Lidijine glumačke karijere), ali režijski i idejno izrazito je inferioran nekolicini prikazanih dokumentaraca. Zato je ovogodišnja odluka žirija Dana hrvatskoga filma možda i najveća njegova pogreška u dosadašnjoj povijesti festivala.

Juraj Kukoč