Sapunica za mačo – muškarce

Sapunica za mačo – muškarce

Zatvorski TV–serijal Oz, HTV 2

Televizijske sapunice. Zabava je to za curice, zar ne? Jer što od sapunica mogu očekivati pravi muškarci? Beskonačne ženske dijaloge, neodlučne likove, slinave melodramske situacije? Molim vas lijepo, pa gdje je tu odlučnost tvrdoga akcijskog junaka, gdje njegov moralni pad ili uzdignuće, gdje zaključni udarac njegove šake pune čvrstih argumenata? U novoj epizodi Melrose Placea, Ville Marije ili Kućanica? Nemojte me nasmijavati. I nemojte se previše zafrkavati... Jer jednom se tomu mora stati na kraj! I mi pravi muškarci želimo malo prave televizijske mačo–zabave!

No, smirimo načas hormone. Ako je suditi po nevjerojatno nasilnu zatvorskom serijalu Oz, što se svakoga dana od ponedjeljka do četvrtka emitira na Drugom programu HTV–a, onda stvari za gledatelje nesentimentalna duha i nisu tako crne. Jer Oz je zatvorska serija koja i najzagriženijega mačo–tipa mora naprosto ostaviti bez daha, čak i onoga kojem se gadi i sam spomen riječi sapunica. Za tu se dramsku seriju, naime, s pravom može reći da je upravo prva prava muška televizijska sapunica. Što zbog obilna prikazivanja scena nasilja, a što zbog odlučnih dijaloga između uglavnom muških likova.

S nekih sedam i pol godina zakašnjenja taj iznimno brutalni serijal legendarnoga HBO–a konačno se može gledati i u nas. I to u ne baš najatraktivnijem televizijskom terminu — negdje blizu ponoći. Možda je dobro da je tako, jer svi znaju da prave muškarčine ionako ne gledaju televiziju za danjega svjetla! Kao dramski serijal s najviše nasilno eliminiranih likova u povijesti televizijskog prikazivanja (57 ubijenih u šest sezona prikazivanja!), Oz je napeta i krvava drama koja prikazuje život zatvorenika u izmišljenom američkom državnom zatvoru Oswald. No, neka vas ne zavara njegovo ime. Oswald, iliti kraće Oz, nije zatvor u kojemu vladaju bajkoviti trikovi dobroga čarobnjaka iz Oza. Naprotiv — to je svojevrsno čistilište na zemlji u kojemu zatvorenici bez kraja i konca ispaštaju za svoje zločine i počinjene grijehe te postaju zatvorenicima svojih ili tuđih opsesija. Ako tražite primjer: zatvorenik Chris Keller psihopatski se poigrava s tuđim osjećajima ljubavi pa na kraju postaje zatočenik vlastite. A robijaš Ryan O'Reily zbog vlastite razbludnosti skrivljuje ozljedu glave svojega brata, na kojega zatim kao na mentalnog invalida mora stalno paziti...

U svakoj epizodi Oza nimalo simpatični likovi nalaze se pred velikim dilemama i kušnjama, a odluke koje moraju donijeti naprosto pozivaju na nasilje ili nadljudsko sustezanje. Pa i pored njihove nesimpatičnosti, zaslugom odlična scenarija Toma Fontane, svaki od Ozovih karaktera doživljavamo kao čovjeka sa zbiljskim slabostima s kojima se kao gledatelji možemo poistovjetiti. Neki su kritičari stoga ustvrdili da je pravo postignuće Oza i to što je gledatelje natjerao da se zainteresira za sudbinu društveno prezrenih likova, koje televizija inače izbjegava prikazivati: siromašne, marginalizirane ili neobrazovane slojeve društva koje nije poslužila životna sreća.

Kaznionica Oswald nastala je kao eksperiment Tima McManusa, zatvorskog upravitelja koji je zalažući se za izgradnju udobna i moderna zatvora živio u nadi da će, podigne li kvalitetu života zatvorenika, uspjeti stvoriti i uvjete za njihovu uspješnu rehabilitaciju. U Ozu robijaši posjeduju udobnost koju ne poznaju zatvorenici drugih zatvora: ćelije su im cijeloga dana otvorene, tako da se mogu slobodno družiti s kompanjonima. Imaju televiziju i dnevni boravak te dobro opremljenu teretanu. Pod stalnom su medicinskom i psihološkom paskom. Na raspolaganju su im odličan psiholog, strpljiv svećenik i predana mlada liječnica. Mogu se do mile volje kartati ili igrati domina, slušati omiljene CD–e, gledati filmove. Među njima se slobodno kreću i čuvari zatvora, koji paze da nema nasilja ni bilo kakva tjelesnog zlostavljanja.

U teoriji je sve tako lijepo zamišljeno. No praksa je nešto posve drugo. U Ozu jači maltretiraju slabije, osveta i nasilje caruju, a životima se trguje u bescjenje. Stvaraju se nasilni klanovi (ekstremni bijelci formiraju Arijevsko bratstvo neonacista, Talijani kontroliraju ulazak droge u zatvor, a frustrirani crni rasisti stvaraju skupinu militantnih islamista). Zavjere i izdajstva postaju svakodnevna rutina zatvorenika. Čak se i čuvari i političari koriste novitetom projekta te situacijom i zatvorenicima samo za vlastite ciljeve ili za iživljavanje bolesnih ambicija. I bolesti društva izvan zatvora bolno se preslikavaju na život Ozovih stanovnika. Kad država odluči smanjiti zatvorski budžet, birokracija odmah lupi po zdravstvenim i edukacijskim pravima zatvorenika. Pa neka crknu polupismeni glupi robijaši, društvo ih je ionako getoiziralo i zaboravilo u zatvoru.

U moru Ozovih besprizornih ubojica, silovatelja i nasilnika izdvoji se i pokoji normalniji lik. Bivši odvjetnik Tobias Beecher jedan je od njih. U Oz je došao odslužiti petnaest godina robije jer je pijan automobilom pregazio djevojčicu. Svjestan je svojega zločina i iskreno se kaje. No, Oz je posljednje mjesto na zemlji koje će imati razumijevanja za nečije iskreno pokajanje. Kao nježan i tolerantan lik Beecher ubrzo postaje metom neonacista Verna Schillingera, koji ga siluje i na najrazličitije načine zlostavlja. Beecher tone u depresiju i ovisnost o drogama te na kraju prve sezone serijala puca po šavovima i sveti se svome zlostavljaču. Od tada postaje potpuno nov lik, nasilna i razdražljiva osoba koja na vlastitom nesretnom primjeru pokazuje kako i najnormalniji ljudi u ekstremnim uvjetima mijenjaju karakter u nesmiljenoj igri preživljavanja.

Serijal Oz zanimljiv je i po nekim sadržajno–formalnim inovacijama. Prvi je pogazio sve dotadašnje televizijske tabue: prikazao je frontalnu mušku golotinju, homoseksualne scene seksa te nečuvene prizore nasilja (kopanje očiju jednom čuvaru, razapinjanje zatvorenika na križ.). A u novitet može se ubrojiti i necenzurirano tretiranje psovki i prostačkih riječi. Događaji u seriji međusobno su isprepleteni u višestrukim usporednim radnjama. Pričaju se u brzoj emtivijevskoj montaži, tako da u samo nekoliko sekundi doznamo kako je pojedini zatvorenik počinio ubojstvo, završio u samici, a zatim i osuđen na

smrtnu kaznu. Još jedan bljesak i već smo u sobi za egzekuciju.

Sve vrijeme serijala događaje prepričava i komentira zatvorenik Augustus Hill, koji kao postmodernistička verzija grčkoga kora govori izravno u kameru najavljujući pojedinu temu epizode (jednom je to obitelj, drugi put ljubav, izdaja) te dajući i svoja filozofska razmišljanja. Hill je nepokretan i nalazi se u invalidskim kolicima. Njega drugi zatvorenici ne smatraju prijetnjom tako da on slobodno ide od klana do klana. I objašnjava gledateljima višestruke neposredne radnje ili motivacije junaka. Njegove filozofske sentencije zvuče vrlo provokativno, kao primjerice ova: »Nije li sjebano to što u ovakvoj rupi napokon možete vidjeti Boga? Bog je najveći gangster. Cijeli svijet drži za jaja.« Naposljetku, ako vas sve rečeno nije uspjelo uvjeriti da sapunice nisu samo za curice, onda doista ne znam što bi. Jer Oz je zatvorska serija koja i najzagriženijega mačo–tipa mora naprosto ostaviti bez daha, čak i onoga kojem se gadi i sam spomen riječi sapunica.

Predrag Madžarević