Putokaz užitku

AMERIČKI UZORI

Oponašatelje originalnog crnačkog bluesa i rhythm & bluesa u sve većem broju nalazimo u nekim europskim zemljama. U takvim se slučajevima nerijetko gube iz vida tanane, ali bitne razlike između američkih originala i boljih ili lošijih kopija. Uz Veliku Britaniju, što je logično, ponajprije iz lingvističkih i drugih vezivnih razloga, dobrih blues, rhythm & blues i boogie–woogie interpreta ima najviše u Njemačkoj, a neki se malobrojni bojažljivo pojavljuju i u nas, i to, što je vrlo zanimljivo, u Zagorju. No o tom drugom prigodom.

Jedan je od boljih i originalnijih bijelih interpreta spomenutih, a jazzom pupčano vezanih stilova, pijanist, vokalist i skladatelj Carl Sonny Leyland, glazbenik srednje generacije, koji se javlja najnovijim diskom I'm Wise. On, za razliku od nekih sličnih, koji više vole solistički pristup, poseže za klasičnom ritam–sekcijom, koja takvim interpretacijama daje potrebnu punoću i zvukovnu povezanost, utemeljenu još davno u izvornim američkim crnačkim skupinama. Tako u izvedbama četrnaest Leylandovih originalnih skladbi, uz glasovir i vokal autora, slušamo stilski ne baš uvijek profilirana gitarista, očito rokerskoga podrijetla, Malcolma Chapmana, kontrabasista Matta Radforda i bubnjara Briana Nevilla.

Valja naglasiti da se europskim interpretima bluesa, rhythm & blues i boogie–woogieja nije lako odmaknuti od američkih klišeja, a pritom zadržati obveznu formu i harmonijsku strukturu tih važnih fenomena crnačke glazbe, čak ni onda, kao što je to i u Leylandovu slučaju, kad je riječ o posve izvornu repertoaru i tekstovima. No on je u izvedbenom smislu do u tančine svladao stilske uzance svojih američkih uzora, a i impresije su jasno uočljive. Tako The Honky Tonk Wine u program diska dolazi kao podsjetnik na legendarne američke lokale, u kojima je glasovirač na istrošenu i nerijetko raštimanu starom instrumentu zabavljao goste. Ovisno o Leylandovim nadahnućima program bismo s diska I'm Wise mogli podijeliti u još tri skupine. U prvoj prevladavaju teme iz područja rhythm & bluesa s funky glasovirom, te s različitim ritmičkim formulama: Yes, You Done It, I'm Wise, Wine Women & Song i I Believed, u drugoj su klasični bluesevi: Ruthie Lee, Sunny Road, Big Foot Baby, Get Used To The Blues te instrumentalni C. S. L. Blues, dok u trećoj slušamo kompozicije Don't Tore Your Playhouse, Midnight Steppers, Beer Boogie i Kingsfish Boogie izveden bez vokala, koje sude u stilsku sferu boogie–woogieja. Podjela se odnosi samo na male stilske razlike i detalje, jer je poveznica svih tih skladbi blues, koji u Leylandovu slučaju ima toj formi podređene izvorne, ponekad i lascivne tekstove.

Ukoliko se referiramo na uvodnu konstataciju o boljim i lošijim neameričkim interpretima bluesa, rhythm & bluesa i boogie–woogieja onda Britanca Carla Sonnyja Leylanda možemo bez daljega svrstati među one prve!

Mladen Mazur